Je li važnije ljubiti Boga ili bližnjega?

Bio jedan stari čovjek, ateist, nevjernik, koji se uputio poznatom svećeniku  s nadom da će mu ovaj riješiti neke probleme. Nije mogao nikako povjerovati da je Isus iz Nazareta doista uskrsnuo. Tražio je da se tvrdnje o uskrsnuću dokažu. Kad je ušao u župnu kuću gdje je svećenik stanovao, tamo je već netko sjedio i razgovarao. Svećenik ugleda starca kako stoji u hodniku. Odmah, nasmiješivši se, potraži stolac i ponudi mu da sjedne.

Kad je otpravio sugovornika, svećenik primi staroga gospodina. Saslušavši problem, strpljivo mu je tumačio i nakon duga razgovora, starac je napustio svoj ateizam i povjerovao, poželjevši da se vrati Božjoj riječi, sakramentima i da prihvati pouzdani zagovor Blažene Djevice Marije. Svećenik zadovoljan, ali pomalo začuđen, upita: „Dugo smo razgovarali, recite mi, što je u svemu bilo presudno te ste prihvatili Isusovo uskrsnuće i Božje postojanje?“ „To što ste mi donijeli stolicu da ne čekam stojeći u hodniku“, odgovori starac.

Izvan Boga čovjek ne može postajati pravi čovjek

O tim dvjema zapovijedima visi sav zakon i proroci. Kako jednostavno načelo: ljubit' Boga i bližnjeg svoga. Međutim, kada izvršimo malo refleksiju sami nad sobom, napravimo ispit savjesti, vidimo kako stalno na tom ispitu padamo. Nikada nismo na visini zadatka. Vlastiti strah, kukavičluk, nedovoljno raspoloživosti za druge, u srcu uvijek neke zadrške. Postoji u nama taj „stari čovjek“ koji konstantno pruža otpor, buni se.

Naglasio bih da danas postoji jako prisutan jedan problem što se tiče poimanja života vjere i odnosa prema Bogu. Naime, vjera se promatra socijalno fukncionalno. Dakle, jako je naglašen taj horizontalni aspekt. Uglavnom se promatra u odnosu prema bližnjem. To je prevažna zapovijed i sigurno da je prijekopotrebna vjera ljubavlju djelotvorna. Naša vjera uglavnom dolazi na pravi ispit u odnosu prema bližnjem. I nitko to ne osporava, baš Krista možemo i moramo susresti i ljubiti u bližnjem. Ali vrijeme u kojem živimo stalno govori o solidarnosti, socijali, humanosti i humanitarnosti. Međutim, koliko je sve to prisutno toliko i nije. Čini se nekada kao da su se u ustima mnogih takvi govori pretvorili samo u parole o bližnjemu koje onda služe samo zato da se ne bismo morali baviti Bogom i doticati se tih pitanja. U puno razgovora s ljudima čuo sam govor o tome kako nije toliko bitno jesi li vjernik, ideš li u crkvu, nego je bitno biti čovjek. Koliko bih se s tom tvrdnjom složio toliko se s tom tvrdnjom i ne bih složio. Ipak, u nas je utisnuta njegova slika. Čovjek je čovjek baš po tome što ima u sebi sličnost/sliku Božju. Tijelo imaju i životinje. Ali po čemu se čovjek specifično razlikuje od ostalih stvorenja to je duša, odnosno duh. Dakle, baš po onoj komponenti sličnosti s Bogom čovjek je čovjek. U skladu s time, izvan Boga čovjek ne može postajati pravi čovjek. Zato bih se složio i ne bih s onom tvrdnjom. Bitno je biti čovjek. A kako drugačije i možeš biti čovjek nego u Bogu? Razumijemo, nisu svi upoznali Krista, ali On živi i djeluje u njima, a da to i ne znaju.

Ljubav prema Bogu traži da umremo sebi

U skladu s rečenim, mislim da se treba čuvati inverzije koja se lako može dogoditi jer zapovijed ljubavi prema Bogu dolazi na prvo mjesto. Ako gledate, sveci koji su najviše mislili na Boga, na vječnost, najefikasniji su bili i u ovom vremenitom životu, socijalno djelatni. Najbliskiji nam je primjer Majke Terezije, svete žene koja je iz ljubavi prema Bogu dala sebe u potpunu službu bližnjemu – čovjeku. Primjera takvih svetaca ima mnoštvo. Ima glasova koji će nam i koji pokušavaju podmetnuti lažnu dihotomiju, razdjeljivanje ljubavi prema Bogu i čovjeku, kao da bi se one međusobno kosile. Kada biva dovedena u pitanje autentičnost jedne od tih ljubavi, onda je i druga pod upitnikom. Ljubav prema Bogu nije toliko jednostavna stvar kako neki misle. Zašto? Zato što ona dira u središte našega srca, u našu savjest, u dubinu našega bića. Ona nekada traži od nas da ostavimo sve, da umremo sebi jer nema toga što bi moglo konkurirati i parirati Bogu, što bi bilo vrijedno da se ljubi kao što se Boga ljubi. Ponavljam, nismo otoci, izolirani. Život je kompleksna stvarnost i u skladu s time postoji gusta mreža isprepletenih odnosa koja kreće iz našega srca i tiče se odnosa i ljubavi prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu. I to je sve međusobno povezano, i ne znate koliko. Nikada ne znate zašto ili koliko vam Bog neke stvari u životu daje, dopušta ili oduzima, a koliko one mogu povezane s nekim drugim stvarima u vašem životu, a da toga niste ni svjesni.

Ali u konačnici – sve stvari, svi ljudi, svi životi – počinju i završavaju u Bogu. I jedino u njemu mogu naći svoj smisao. Zato ne smijemo podlegnuti napasti suvremenoga mentaliteta koji je izdigao akciju nad kontemplacijom, činiti iznad biti, analize nad intuicijom, problem nad otajstvom, uspjeh nad zadovoljstvom-ispunjenjem (onim unutranjim), brza rješenja nad dugoročnim predanjem, u konačnici materiju nad duhom. Stalno živimo doticaj obiju tih dimezija, koje su u konačnici dio jedne naše životne stvarnosti. Je li bitnije ljubiti Boga ili bližnjega? To je kao da pitate je li bitnije lampu uključiti u struju ili stisnuti prekidač da se upali? Zato Isus veli: ljubiti Boga – najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična. Neka nas Gospodin, Izvor svake istinske ljubavi nauči ljubiti. Na tom putu pomogla nam Majka Ljubavi, Blažena Djevica Marija.