...i ja sam s njima!

Sestre i braćo, dragi prijatelji!

Ove nedjelje naviještena su nam jako bogata čitanja. Za početak, Pavlovi prvi koraci u vjeri. Ne znam je li vama tako, ali meni je uvijek zanimljivo gledati lagane i pomalo nespretne početne korake nekog velikana. Gledati veličinu neke osobe, diviti se nekome, možda i obeshrabriti nad njegovim postignućima, a svojom slabošću, u trenutku se okrene na dobro i može postati izvor motivacije kada vidimo njegove početke, ljudskost i očitu Božju pomoć. Bog je vidio Pavlovu iskrenu želju da mu služi – koliko god to bilo štetno po život i slobodu prvih kršćana – iskoristio je njegovo znanje i vrijeme pripreme, njegove molitve i želju i učinio ga svojim apostolom. Pavao je dao svoje, a Bog je beskonačno nadopunio. Ostaje pitanje: dok očekujem Božju pomoć u življenju vjere, prenošenju i naviještanju, onda sigurno i u obraćenju mojih milih i dragih, jesam li učinio svoje? Uložio trud, rad, vrijeme, posložio prioritete, posvetio se i onda ostavio prostora Bogu i Njegovoj volji da preokrene i nadopuni?

No, danas mi se u srcu javlja još nešto. U biti, padaju mi na pamet izgovori koje tako često slušam kada se pokrene rasprava o pripadnosti Crkvi, o redovitosti u Misama i primanju ostalih sakramenata, o zajedničkoj molitvi, susretima, katehezama… Vrlo često čujem: „Ja se pomolim sam u svojoj sobi… ja s Bogom razgovaram uvijek… ja se molim dok idem ulicom…“, i sve je to po sebi lijepo i dobro, ali onaj nastavak je opasan: „i meni je to dovoljno… i što sad treba još više… ja svoju duhovnost gradim u izravnoj vezi s Bogom… ja ne trebam posrednike…“ Da odmah na početku stvari nazovemo njihovim imenom: to se zovu izgovori, opravdanja, ozbiljno neznanje, duhovna lijenost. I mislim da tu ne treba previše mariti za ono čudno načelo: „Svatko ima pravo na svoje mišljenje.“ Mislim da svi u takvim situacijama primijetimo kako tu nema ni ozbiljne vjere, ni molitve, a što je možda i najveća šteta: ni pravog i sigurnog Božjeg vodstva kroz životne prilike i neprilike. A kada nema Božjeg vodstva i usmjeravanja Božjom riječju, čovjek se tako lako nađe u situacijama u kojima ne želi biti. Možda zvuči malo grubo, ali kršćanstvo je u samoj svojoj srži zajednica koja zajednički, kao jedno tijelo hoda za svojim Spasiteljem. Kršćani su ljudi koji su okupljeni oko Spasitelja, oko križa, oko stola, oko biskupa… Sve ostalo nije kršćanstvo, i za to treba izmisliti neko drugo ime.

Pa evo i sam Pavao, nakon što je povjerovao, „želio se pridružiti učenicima“. Kaže dalje ulomak iz Djela apostolskih da je CRKVA uživala mir i izgrađivala se, te rasla utjehom Duha Svetoga. Blagoslovi, rast, napredak, jačanje vjere, utjeha Duha Svetoga događaju se unutra. Pa nije li to i naše iskustvo: Kada si doživio najljepše iskustvo molitve? Ja sam osobno imao lijepih trenutaka molitve klečeći kraj svojeg kreveta, ali nikada tako snažne kao u zajedničkom klanjanju dok smo molili jedni za druge. Tada to više nije bilo samo lijepo, to su bili trenuci kada je Gospodin snažno zahvaćao i oslobađao, tješio, liječio srca, mijenjao životne putove.

Gdje si doživljavao najveća olakšanja i oslobođenja? Niti jedan razgovor s prijateljem ne može se mjeriti s oslobođenjem i mirom nakon iskrene ispovijedi… Gdje si čuo najdublju istinu o Bogu, svijetu i sebi? Istinu koju svojom snagom i voljom tako često samo djelomično otkrivamo, i tako često iskrivljujemo, te povjerujemo lažnim prorocima i lažima. Pa gdje si uopće čuo za Isusa Krista? U zajednici vjernih, KRISTOVOM TIJELU koje je On nazvao Crkvom i obećao svoju trajnu prisutnost, vodstvo i zaštitu. Zato Isus u današnjem Evanđelju sebe uspoređuje s trsom na kojem mi rastemo kao loze. Tko ostaje na Njegovom tijelu taj donosi mnogo roda, i bez Njega ne možemo učiniti ništa. Mislim da ovu rečenicu treba jako ozbiljno i jako doslovno shvatiti. Možda se danas zaustaviti, ponavljati je dok ulazimo u razmatranje, meditaciju od par minuta.

Drage sestre i draga braćo, moramo se držati skupa! Zajednički jedni druge podupirati u dobru, opominjati u zlu, učiti životu s Bogom, svjedočiti o Božjim djelima u našim životima, slušati glas naših pastira, imati malo više povjerenja… Naravno da ne krivim čovjeka koji misli drugačije i koji ostaje u svojoj odluci „kršćanstva“ izvan kršćanstva. Tko nema ovakvo iskustvo, nego neko čudno, dosadno, sablažnjivo i bezlično, naravno da neće poželjeti biti unutra. I tu se pitanje postavlja nama, vjernicima: koliko smo sami zadivljeni i promijenjeni Evanđeljem; koliko sami prepoznajemo i divimo se njegovoj novosti i istinitosti; koliko se sami stavljamo na raspolaganje Bogu; koliko mijenjamo svoje živote prema Božjoj riječi; koliko snage u borbi protiv grijeha i krivih putova nalazimo u svojoj vjeri; koliko mene Euharistija hrani za dobro; s koliko vjere u vječni život ja pristupam čovjeku i u njemu vidim Krista, Božju sliku? Sve ovo, po sebi je vrlo zapaljivo i privlačno, vidimo li to? Vide li drugi?