Razumijem te...

"Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more.”
(Ps 46, 2-3)

Razumijem da si ponekad bijesan i razočaran jer ne dobivaš zahvalu za učinjeno dobro. Djeca gledaju samo na sebe, očekuju da im sve pružaš, osiguraš, ali za uzvrat ne dobivaš nikakva priznanja...

Razumijem da se moraš u ovoj krizi boriti za kruh, paziti na svaku kunu, misliti na kredite, režije i sve što ide uz to...

Razumijem da se ponekad moraš ispričavati za dobro koje činiš. Zar si zaboravio da je Majka Terezija rekla: „Činiš li dobro, reći će da to radiš zbog sebičnih ciljeva. Nije važno, čini dobro...”

Razumijem da si morao u životu reći nekome Zbogom!, iako si do sada mislio da bez te osobe ne možeš živjeti. Možda još nosiš gorke uspomene ili želje da se prošlost vrati, da se stvari mijenjaju, ali ne vidiš izlaza i mogućnosti...

Razumijem da si često puta ljut na Boga jer su djeca nikakva, suprug(a) tone u alkohol, nema mira ni sloge u obitelji i pitaš se zašto, čime si ti to zaslušio...

Razumijem da ti dođe da pomisliš da ne možeš dalje, da si došao do zida te da ti je svega dosta i želiš odustati, da nemaš više snage...

Razumijem da se ponekad boriš za unutarnji mir jer misliš da si promašio život, bojiš se Božjeg suda, sumnjaš da ti je Bog zaista oprostio...

Razumijem da ti je teško u starosti, u bolesti i da bi htio krenuti ponovno prema crkvi, moliti se Bogu zajedno sa svojom obitelji koja te sada, možda, zanemaruje jer si im postao teret i nemaju više sluha za starčeve priče, uvijek iste… Razumijem da si došao do granica svojih mogućnosti i ovisiš o pomoći drugih...

Razumijem da si ponekad ljut dok pred televizorom čuješ lažne izjave i komentare današnjih svjetskih i domaćih političara...

Razumijem da ti je teško jer nakon svih muka, ostaješ bez posla ili uopće nisi zaposlen; mučiš se, tražiš, kopaš, pitaš. Možda jedino što ti ostaje je burza...

Razumijem da ti je teško jer po pravnom manevru doživiš strašan i gorak kriminal i pitaš se kada će Bog izravnati vagu, kad će vratiti društvenu i fi nancijsku pravdu...

Razumijem da si razočan zbog Crkve, nerazumijevanja, osjećaja neprihvaćenosti, ruganja, ranjenosti, ljutnje, a toliko si bliže Crkvi, mučiš se za nju, trudiš iz dana u dan… Razumijem da očekuješ bolju skrb od njezinih predstavnika, više vjerodostojnosti i primjereniji život... Kažem ti, ne odustaj! Ona je ipak mistično Tijelo Kristovo kojem pripadaš: „Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela!” (Ef 5, 29-30)

Razumijem da se usred svega bojiš živjeti, a još više umrijeti...

Dopusti da ti samo kažem... Moja sreća je u tome što sam živio svoje djetinjstvo u siromaštvu. Ali imao sam sreću biti u društvu moćnika ovog svijeta. Ako me pitate što mi je bolje, ne varajte se! Radije bih ostao u jednostavnosti siromaštva u kojoj dotakneš Boga i to opipljivog Boga. Naučimo se najprije boriti protiv onog što nas zatvara u nas same. Smisao naše prisutnosti na zemlji?! Dati sebe drugima!

Dopusti da samo kažem da bijes, gorčina, ljutnja, psovke, razočaranja ne vode nikamo. Shvati da je čovjek križoblik i Kristoblik ! Stvoreni smo u obliku križa. Pred svakim događajem uvijek otvaramo svoje ruke u obliku križa. Dijete, muž i žena, čak i svećenik na misi otvara ruke dimenzijama svijeta. Kada čovjek zavoli i zagrli svoj posao, ima oblik križa ali krhkog križa u odnosu na naše patnje. Ima toliko rana u životu. Kao da je svaki razapet upravo tamo gdje najviše ljubi. Vidi se na licima mnogih, mladih, starih, bogatih, siromašnih... za to ne treba dokaz. Na licima mnogih vidi se lice Krista raspetoga. Ali On nas poziva crtati na tom križu lice Nade. Tim našim križevima trebamo se dičiti i nećemo biti nadvladani jer je s nama Gospodar života. Svaki dan približava nas Bogu, istom brzinom kod svakoga od nas, 24 sata dnevno. A vječnost počinje ovdje dolje… tu gdje jesi… u 24 sata borbe koja su nam dana… danas.

Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!
(Ps 62, 6-9)

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".