Učinimo ovaj svijet Božjim vrtom

Drage sestre, draga braćo!
Čovjek kako ide kroz život puno puta ostane razočaran svijetom, pa čak i ljudima oko sebe. Puno puta se tada taj isti čovjek pita zašto mu se sve to događa, zašto se u svijetu događaju sve češće tolike strašne stvari, toliki prosvijedi, nezadovoljstva i na kraju ratovi... I dok smo nakon tolikih ratova u svijetu ponavljali one riječi: „Nikada više!“, svjedoci smo da su ratovi (sukobi) među ljudima, ali i među narodima danas sve češći. I to samo zato jer u konačnici svega leži isti cilj – biti veći, biti bolji od onog drugog, pa čak i želja – biti kao Bog. No, nije li ta želja uništila i dostojanstvo i slobodu prvog čovjeka kada je pojeo plod sa stabla spoznaje dobra i zla?

"Onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače. Uto čuju korak Gospodina, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se - čovjek i njegova žena - pred Gospodinom, Bogom, među stabla u vrtu. Gospodin, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih“ (Post 3, 5-10). I tako je, nažalost, ostalo do dana današnjega. Gospodin traži čovjeka, a čovjek se toliko puta skriva u nekom svom grmlju zaklonjen od Gospodinova pogleda. Isti je to onaj pogled koji je Gospodin uputio i prema Petru dok je bio u dvoru velikoga svećenika. Pogled je to koji mijenja jer u susretu s tim pogledom čovjek vidi vrlo jasno tko je i što je. U tom pogledu čovjek gleda koliko je Gospodin spreman ići daleko za njega i to radi njega i njegova spasenja. „Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti“ (Iz 50, 7). Sve prolazi: i udaranje i čupanje i pljuvanje i pogrde. I bit ćemo kroz život vjerojatno puno puta sa svime time suočeni. Ali, sve prolazi, a Bog jedini ostaje isti (sv. Terezija Avilska). I znamo da je Gospodin s nama u sve dane do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20) i da nas nije ostavio same. Ostavio nam je nešto potpuno drugo. Ostavio nam je najljepši cvijet koji je mogao – samoga sebe: „jer Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 6-8).

Stoga nas i svaki pogled prema križu, prema tom stablu sa čarnim sjajem, prema tom stablu koje nosi „slatki teret“, potiče da se mijenjamo, da svaki dan budemo poput cvijeta koje se otkida od samoga sebe i u poniznosti daje drugima. Tu se krije ljepota u pozivu biti čovjek, biti vjernik, biti kršćanin. Tada ovaj svijet činimo Božjim vrtom. Jer ne moramo bježati u grm. Gospodin nas i dan danas traži i pita: „Gdje si?“, spušta se k nama. „Spuštajući se tako, dragi Bog pokazuje svoju beskrajnu veličinu. Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvjetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin napose bavi svakom dušom kao da nema njoj jednakih. I kao što su u prirodi sva godišnja doba raspoređena tako da se u određeni dan rascvjetava i najponiznija tratinčica, isto je tako kod Njega sve usklađeno na dobro svake duše“ (sv. Mala Terezija). Na nama je samo da u tom cvatu pred sobom imamo uvijek Gospodinov primjer i da ljubimo druge kao što je i On nas ljubio (Iv 15, 9) – „sve do smrti – smrti na križu“ (Fil 2,8). Amen.