Ime nad svakim imenom

Tu i tamo se znam prisjetiti satova matematike, što iz osnovne ili srednje škole, i rješavanja nekih problemskih zadataka u kojima je bilo i zbrajanja i oduzimanja i dijeljenja i množenja, i razlomaka i korijena i sinusa i kosinusa i zagrada i brojeva i nepoznanica, da ni sam ponekad ne znaš od kuda bi počeo s rješavanjem takvoga zadataka. On je u svom rješavanju uvijek tražio preciznost i postupnost kako bi se napokon došlo do traženog rezultata. No, puno puta zna se zakomplicirati kada otvorimo zadnju stranicu „Zbirke zadataka“, a tamo kao rezulat stoji napisano nešto sasvim drugo od onoga kako smo mi dobili. Iza toga dosta često slijedi razočaranje i bezvoljnost u traženju pogreške u našem postupku rješavanja zadatka. 

Nije dobro da čovjek bude sam

A koliko samo puta u životu zapnemo kada nam naš život postavi neki problem koji nije pun samo poznanica već u sebi krije i tolike nepoznanice koje nam zadaju tolike muke da ne znamo od kuda bi ponekada počeli rješavati svoj problem te se u takvim trenucima uvijek za pomoć obraćamo drugoj osobi, jer ostanemo li sami ne bi nam bilo baš previše bajno... Zato je i Gospodin već na prvim stranicama Svetoga Pisma zaključio kako nije dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2,18) te mu je Gospodin predao sva stvorenja da ih nazove nekim imenom. 

I upravo je ime u ovome svijetu ono koje nas u isto vrijeme povezuje sa svim ljudima na svijetu, a opet nas i razdvaja i čini nas „drugačijima od drugih.“ Uopće nije važno kakvo tko ime nosi i kojeg je ime porijekla. Važna je činjenica da je svaki od nas svoje ime dobio ljubavlju svojih roditelja koji su nas baš tako prozvali s nekim razlogom, dajući nam samim imenom i neku zadaću ili pak podsjetnik na neku stvar, osobu ili događaj koji će nas pratiti dok smo god živi. Ime nije bezazlena stvar jer će nas svijet pamtiti po našem imenu i nakon naše smrti. Baš zato smo pozvani truditi se u ovom svijetu da nas ovaj svijet pamti po onom dobrom i da, kada se negdje spominje naše ime, da se na njega ne odmahuje rukom ili koluta očima već da se zna da iza toga imena stoji osoba, čovjek, koji je plemenit i spreman pomoći.

Na drugoj strani lađe krije se bogati ulov

No, ipak, koliko god imena u svijetu bilo, koliko je god netko bio ili je ili će tek biti neko „ime“, jedno Ime ostaje s nama zauvijek, a to je Emmanuel – Bog s nama, Krist, Isus. I baš zbog toga Imena toliki su bili kroz povijest dovođeni pred razna vijeća i sudove da za to Ime daju svoje svjedočanstvo, da se očituju upravo o tom Imenu kojega su propovijedali ne samo riječima, već i djelom. Ovdje se dovoljno prisjetiti blaženog Alojzija Stepinca koji je mogao ustrajati u svim teškim, naizgled nerješivim, životnim zadacima samo zato jer je učio u to Ime i jer se većma pokoravao Bogu nego li ljudima te je u toj činjenici bila bačena njegova životna mreža na drugu stranu lađice u kojoj se krio bogati ulov.

A mi pak toliko puta lovimo u tamnim noćima svoga života i ništa ne ulovimo jer se toliko puta zatvaramo u svojim životima Imenu koje u naše živote, ali i živote drugih, donosi svjetlo, koji naš život ispunja radošću i naše životne mreže ne ostavlja prazne. Toliko ćemo puta u životu trčati za razno raznim imenima, hvatati se za njih vjerujući i nadajući se da će nam pomoći, a zaboravljamo na ono Ime u koje smo napokon i kršteni, na ono Ime s kojim se susrećemo svake nedjelje „oči u oči“ kroz navještaj Božje riječi te kroz lomljenje kruha. A na tu činjenicu ostajemo ponekada tako gluhi, tako slijepi iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju... A ono što ovdje vidimo, što ovdje čujemo, pozvani smo svjedočiti u svijetu...

Stoga, kako ne bismo ostali u problemima rješavanja teških životnih zadataka, kako ne bismo kroz idući tjedan lovili u mraku (ili u mutnom) i praznih mreža, čujmo i poslušajmo Gospodina koji nam govori: „Bacite mrežu!“ i kojemu pripada „blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!“Amen.