Svjedočiti životom, ne samo riječima

„Propovijedaj Evanđelje svaki dan, i ukoliko je potrebno koristi riječi.“ Ove riječi svetog Franje Asiškog kao da su pisane za ljude svih vremena. I u naše doba ljudi kao da su siti riječi. Koliko god se mi trudili da naši govori budu dotjerani, duhoviti ili sućutni nad ljudskom patnjom i nepravdom, oni će uvijek ostati nedorečeni ako iza njih ne stoje konkretna djela. Primjer nam daje sam Bog koji je više puta i na više načina govorio ocima po prorocima, a nama je progovorio u svome Sinu, našem Spasitelju Isusu (usp. Heb 1,1-2). Stvoriteljev govor prema nama postao je opipljiv jer: „Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama“ (Iv 1,14). Bog nam je posvjedočio svoju ljubav vlastitim životom. Njegova ljubav najrječitije nam je progovorila u Isusu koji nam je došao u susret i postao naš put k Ocu. Kao što je Božja riječ postala tijelom, naša treba postati djelom.

Djela ljubavi

Duh Sveti je onaj koji kroz povijest i sadašnjost potiče tolike mladiće i djevojke, muževe i žene da se odvaže krenuti ovim putem koji je označen križem, ali koji vodi u radost života. U tom mnoštvu osobito bih istaknuo Majku Tereziju. Njezine riječi iako malobrojne i krhke, uvijek su bile cijenjene i žuđene jer su iza njih stajala djela ljubavi. Ova su privlačila pozornost vjernika i nevjernika, bogatih i siromašnih, učenih i priprostih. Majku Tereziju su pozvali 26. listopada 1985. godine da održi govor pred Generalnom skupštinom ujedinjenih naroda u New Yorku. Pošto su je predstavnici i državni poglavari dočekali s ovacijama, ondašnji glavni tajnik UN-a Javier Pérez de Cuéllar ovako ju je predstavio: „Ova je dvorana namijenjena za govore. Prije nekoliko dana za ovom smo govornicom imali najmoćnijeg muškarca na svijetu. Danas pak imamo čast pozdraviti najmoćniju ženu na svijetu. Uostalom, smatram kako nju uopće nije potrebno predstavljati. Njoj nisu potrebne nikakve riječi. Njoj su potrebna djela. Najbolje što mogu učiniti kako bih joj iskazao dužno poštovanje jest da je ona puno više od mene, puno više od svih nas. Ona jest Ujedinjeni narodi“. Glavni tajnik je najmoćnijom ženom na svijetu oslovio onu koja je netom prije dolaska u zgradu UN-a sa svojim sestrama u Washingtonu nakon molitve prala rublje i čistila zahode, a potom bila dovezena u trošnom automobilu pred ovu moćnu zgradu u kojoj je izrekla govor koji će se još dugo pamtiti.

Radost ljubljenja – davati do boli

Ova velika žena našeg doba postala je velika jer je znala biti mala. Uvijek je imala nešto naučiti od malenih kojima je Isus obećao udio u svome Kraljevstvu (usp. Mt 19,14). Jednom je posvjedočila: “Prije nego sam otputovala u Etiopiju, u Calcutti se oko mene okupiše malena dječica. Od sestara su doznali kako su djeca u Etiopiji izvrgnuta golemoj patnji. Došli su s točno određenim ciljem. Svaki je od njih darovao svoj sitni novčani prilog. Neki su dali sve što su imali. A jedan dječačić mi pristupi i reče: "Nemam ništa! Ali imam ovaj komad čokolade. Uzmi i daj ovaj komad čokolade djeci u Etiopiji". Ovaj maleni ljubio je s velikom ljubavlju jer sam uvjerena da je prvi put u svojoj ruci držao čokoladu. I dao ju je. To je radost ljubljenja: davati do boli. Isusa je boljelo što nas je volio jer je on umro na križu da nas nauči kako voljeti. A to je način na koji i mi moramo voljeti: do boli.“ Mislim da je ovo najveće svjedočanstvo ljubavi: kada naše riječi postanu djela. Kada djelotvornom ljubavlju otvorimo vrata ljudskoga srca za Isusa. To znači ostvarivati misiju zbog koje postojimo na ovome svijetu.

Ako bolje otvorimo oči i pogledamo stanje u našoj domovini zadnjih tjedana i mjeseci možemo zaključiti samo jedno: riječi ne pale! Postale su gotovo beznačajne. Mi vjernici dovedeni smo pred sretan izazov: zaigrati s najjačim adutom – djelima!