Hoću/neću

Ako je u suvremenom svijetu i društvu neka vrlina (ako ju uopće smijemo tako nazvati) nepopularna, onda je to zasigurno poslušnost. O pojmu poniznosti ne bih ni govorio jer mi se čini kao da se taj pojam sve manje razumije. Ali zasigurno su u uskoj povezanosti. Čim čujemo riječ „poslušnost“ nekako izaziva u nama otpor, ima negativnu konotaciju i vjerojatno ju u primisli vežemo s nečim stranačkim.

Prvo treba čuti, zatim slušati, a onda i po-slušati

S druge strane, ono što su nas naučili, vjera u početku dolazi upravo od „slušanja“. Dietrich Bonhoeffer je rekao: „Samo oni koju slušaju mogu vjerovati i samo oni koji vjeruju mogu slušati.“ Tu se nalazi sjeme i začeci vjere. Od malih nogu vjera se usađuje i izgrađuje najprije slušanjem... Zanimljivo... „U početku bijaše Riječ...“ (Iv 1, 1) Kada se sjetim ovih riječi iz Svetog pisma, odmah mi razmišljanje o slušanju dobiva na težini. Znamo da je riječ nešto što se sluša. Dakle, prvi korak.

Koliko se puta nađemo u razgovoru/raspravama s ljudima, pa se često čuje ono kako postoje mnogi koji ne idu u crkvu pa su bolji od mnogih koji idu u crkvu, odnosno druga strana iste medalje kada oni koji ne idu u crkvu kažu kako ne mogu ići kada vide tko je sve tamo. Hmm... pa načelno to može biti istina, ali jasno nam je da se stvari ne mogu generalizirati. To bi bilo odveć djetinjasto (Svi „ovi“ su ovakvi, a „oni“ su onakvi). U konačnici, poanta se ne nalazi u tome. Niti je problem u crkvi u koju ljudi idu. Ovdje govorimo o slušanju i posluhu. Međutim, kada se radi o vjeri, odnosno o evanđelju i sinovima koji jesu i nisu izvršili poslanje, onda govorimo o jednom nutarnjem slušanju i posluhu. Ovaj kaže da će izvršiti pa ne izvrši, ovaj kaže da neće izvršiti pa izvrši. Prispodoba djeluje jednostavno, ali kada ju prebacimo na životnu razinu, ispostavlja se vrlo ozbiljnom. Zato bih napravio ovdje distinkciju između slušanja i posluha. Prvo je preduvjet drugome. Prvo treba čuti, zatim slušati, a ako imate volje, onda i po-slušati. Zato ne može biti štetno dolaziti i tražiti trenutke osluškivanja. Nije tako jednostavno čuti ispravan glas. Posebno u ovako bučnom svijetu.

„Bog više voli poslušnost nego žrtvu“

Jedne večeri, nakon što su se pozvani prijatelji počastili, majka je svojoj vrijednoj djevojčici rekla da izmoli večernje molitve i pođe na počinak. Poslušna je djevojčica kleknula pored kreveta i brzo ustala. Kad se vratila mami da joj zaželi laku noć, ona je upita:
„Jesi sve izmolila?“
„Ne, ne mogu moliti.“
„Kako ne možeš? Vrati se i izmoli molitve!“
Djevojčica se povuče u sobu, ali se ubrzo opet vrati.
„Jesi molila?“
„Nisam, ne mogu moliti.“
„Objasni mi, kako ne možeš moliti?“
„Ne mogu se sabrati, odviše ste bučni.“

Svi smo odviše bučni. U nama postoji jedan kontinuirani glas, jedna živa prisutnost koja nam stalno šapće i govori što je ispravno. Koliko ga puta ubijamo, zaglušimo, ignoriramo, zatomljujemo. Svakodnevno. Znamo ga čuti. Barem na moment. I ako ga čujemo, ne nastavimo slušati. A ako i slušamo, poslušamo li? Sigurno se trudimo, ali razmislite malo o mnoštvu svakodnevnih malih poticaja na male činove predanja, ljubavi, molitve i žrtve preko kojih olako prelazimo i ignoriramo ih. „Bog više voli poslušnost nego žrtvu.“ Tako je rekao blaženi Ivan Ruysbroeck (1293.-1381.) Da se razumijemo, tom izjavom nitko ne dovodi u pitanje žrtvu. Međutim, mi ćemo nekim svojim mehanizmima i vizijama kroz različite manevre zaobići neki poticaj na koji smo zaista pozvani odgovoriti (koji nam lako moguće u tom trenutku baš ne odgovara) i kompenzirati ga nečim ili nekim drugim činom kojim ćemo sebe (u svojim ili tuđim očima) prikazati pravednim i pobožnim, a u biti smo se oglušili na onaj istinski Božji glas koji nam je u tom možda kratkom trenutku jasno progovorio.

Jedan čin poslušnosti nosi mnoge milosti

Teško je govoriti o ovim stvarima, jer nisu vidljive ni mjerljive i svatko si može tumačiti kako hoće, uglavnom u svoju korist. Moguće da se ipak rješenje nalazi na onoj polutki koja i ne ide baš u prilog našoj komociji. Tu nema recepata. Ovo se tiče borbe svakodnevice, trajnog osluškivanja i nutrine srca koju jedino Gospod Bog do kraja poznaje i može rasuđivati. Ali čin poslušnosti, jedan čin poslušnosti, koliko milosti nosi. A nekada može nama ili nekome oko nas život promijeniti. Završio bih s poticajem iz evanđelja. Znamo događaj s Petrom koji cijelu noć lovi ribu. On je ribar i zna sve najbolje načine kako se to radi. Tada mu dolazi Isus koji nije ribar u vrijeme kada se riba prestaje loviti. „Učitelju, svu smo se noć trudili...“ Tada je poslušao poticaj protivan ljudskim okvirima. I mreže se napune. Nikada ne znamo koji će poticaj značiti pune mreže...