Za vječnost ja se spremam...

Današnji evanđeoski odlomak o Lazorovom uskrišenju jasno pokazuje da je taj čin posebno drag evanđelistu Ivanu. Možemo se pitati na što svratiti više pozornosti: na ljudska obilježja Isusa ili na njegove božanske atribute? No, tu nema izbora. I jedno i drugo je važno za shvaćanja odlomka. 

Isus ne prikriva svoje čovještvo

Najprije nema dvojbe da je Lazar zaista Isusov vrlo dragi prijatelj. Molba dvije sestre to posebno pokazuje: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11, 3). Isus ljubi sve članove te obitelji: „A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara” (Iv 11, 5). Ta sestra je Marija, ona koja je „pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom” (Iv 11,2). U blizini te ožalošćene obitelji, posebno slušajući Marijin “prigovor” zbog njegove odsutnosti, Isus je bio „potresen u duhu”. Nadalje, Isus će dodati svoje suze („I zaplaka Isus”) suzama prisutnih Židova, što im pomaže ustanoviti: „Gle, kako ga je ljubio!” Ne trebamo predaleko tražiti ovu istinu: Isus ne prikriva svoje čovještvo, svoju ljudskost niti svoju sposobnost da ljubi tjelesnim srcem.

Kroz smrt smo preobraženi

Ovom dirljivom, strašnom i obiteljskom scenom evanđelist Ivan nam predstavlja Isusa moćnog, dovoljno moćnog da poziva mrtvog (od 4 dana, tj. zaista potvrđene smrti) u život. Zacijelo, ovo ne dolazi od neke ljudske moći, već od je to čin božanske moći koja dolazi od Oca. Jedino Bog može oživjeti mrtvog čovjeka iz dobro zatvorenog groba. Isusova molitva to potvrđuje. Snaga kojom je izgovorena rečenica „Lazare, izlazi!” potvrđuje važnost te Božje moći. Ta zapovijed – koja je vjerojatno ostavila gledatelje u nedoumici – imala je za cilj izbaviti svog prijatelja od okova smrti, od tih veza koje ga čine zatvorenikom mračnog groba.

Ovim događajem možemo već polako osjećati uskrslog Krista, proslavljenog Gospodina kojeg Ivan znakovito prikazuje. U ovom izvještaju očitovana je sama kršćanska vjera i upućeni smo na sakrament krštenja koji nas oslobađa od smrti. Govoriti o Lazorovom povratku u život znači vjerovati jedno: Bogu ništa nije nemoguće, s njime nema bezizlazne situacije. Kod  Ivana pojam smrt znači preobrazbu. Kroz smrt smo preobraženi, ali ne za još jedan dan života, nego za vječnost.  

Vjeruješ li ovo?

A što je to u biti vjera? Isus tvrdi Marti da će uskrsnuti brat njezin. No, ona koja vjeruje u uskrsnuće u posljednji dan čuje nešto novo, nešto dublje, nešto što će se ostvariti pred njom: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada”. Koje li utjehe! Koliko puta sam bio zahvalan Gospodinu na daru svoje slabe vjere jer po ovoj njegovoj rečenici znam jedno: sigurno me čeka u vječnosti. Isus stavlja ožalošćenu na ispit o vjeri: „Vjeruješ li ovo?” A ti, dragi čitatelju, draga čitateljice, vjeruješ li i ti ovo? Ako ne, ne moraš dalje čitati ovo razmišljanje, slobodno promijeni stranicu i čitaj nešto drugo! Vjeruješ li ovo? Koji dirljiv razgovor! Koliko tek ovdje ima poruka i pouka za ostatak naših zemaljskih dana! Ne treba, dakle, gledati ovaj događaj kao neko puko Isusovo čudo koje je bilo i koje nema veze s nama danas. Nego kao otvorenost, poziv na vjeru, molbu da prianjamo uz njega kao Mesiju poslanog od Oca, kao Sina Božjega. Uostalom, Marta će biti ta koja će priznati i nama za primjer: „Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!” To je vjera. Bezuvjetno prianjanje uz Sina Božjega. Vjeruješ li ovo?

Bogu ništa nije nemoguće

Kada Marta odlazi Isusu ususret nosi jednu tihu nadu koja je izražena rečenicom: „Sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti”. No, Marija je tada ostala kod kuće, nije prisutna u ovom prvom susretu. I ta njezina odsutnost je zapravo rječita. Nije to znak beznađa. Naime, čim Marija začu glas svoje sestre da ju Isus zove: „čim doču, brzo ustane i pođe k njemu”. Marija zna. Marija vjeruje. Svaka od te dvije sestre ima svoj način vjerovanja da Bog u svome Mesiji nije još rekao posljednju riječ. A Isus ostaje smiren usred te obiteljske tragedije. Čak je još dva dana ostao tamo gdje je bio sa svojim učenicima prije nego je otišao tugujućim sestrama. Kao da kaže u sebi: „Uskrsnut će treći dan kao što ću i ja”. Ali četiri dana! To je ipak previše. Već zaudara! No, zaista, Bogu ništa nije nemoguće.  

Kroz ovaj događaj vidimo da ljubav stvara život na tjelesnoj razini kao i na duhovnoj. Marta i Marija ljube svog brata svim srcem svojim. One se ne mogu pomiriti s njegovom smrću. Možda je on bio njihova podrška, zaštitnik. Možemo to slobodno zamisliti. Jedno je sigurno: ljubile su ga. I Isus ga je ljubio, zato ni on ne može prihvatiti tu smrt kao nešto konačno. Želi da njegov prijatelj živi. Želi još ući k njemu, bratski i prijateljski ga zagrliti. Želi da se prijateljstvo nastavi. U tome je vrhunac Isusova prijateljstva s nama: ne želi našu smrt, odnosno, želi da budemo zajedno s njime.

Vjera nikad nije značila odsutnost boli

Valja istaknuti još nešto. Ako je Isus plakao vidjevši suze Židova, ako je on plakao pred grobom svog prijatelja, želi nam reći da vjera u njega ne briše iz našega života patnju. Vjera nikad nije značila odsutnost boli. Vjera ne briše našu ljudsku slabost. Vjera ne znači ostati ravnodušan pred bolešću i patnjom drage osobe. Ne treba glumiti! Isus nas želi poučiti da trebamo gledati na smrt drugačijim očima. Vjernik tj. onaj koji vjeruje, prihvaća živjeti paradoks koji glasi: smrt i život su satkani. Ali Život je taj koji uvijek pobjeđuje. Govoriti o Lazarovom povratku u život, znači istovremeno shvatiti će taj umrli brat živjeti zauvijek.

Smrt te smije pogoditi, bolest te smije ražalostiti, razne muke te smiju rastužiti, ali pomirenje tj. prihvaćanje te stvarnosti našeg života, znak je velike vjere u Život. A taj život vječni uvijek pobjeđuje i okupljat će sve nas – naše prethodnike, nas i nasljednike, naše prijatelje i rodbinu – u zajedništvo gdje smrti više nema.  A ako me pitaš zašto ne može biti na zemlji života bez smrti, pjevat ću ti ovu pjesmu:
“…O zašto je to trebalo, ja odgovora nemam.
Al’ cijelim srcem jedno znam, za vječnost ja se spremam.”
Vidimo se tamo!