Kada ljubiš mnogo

I tako neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime, pozva ga u svoju kuću. Isus pristade, pođe s njim i uđe u kuću farizejevu i priđe stolu.

Pratim Isusa, svaki njegov pokret, geste, izraze lica, pogled i svaku riječ. Isus u ovim trenucima kao da prepušta farizeja da uđe u njegovu prisutnost, Isusovu prisutnost, da se dade zahvatiti i pokrenuti od Kristova Duha, da se oslobodi i otvori živu komunikaciju. Jer Isus je tu u farizejevoj kući i ne samo to – sjeo je s njime za stol. Farizej je to priznao i dopustio. No, hoće li sve ostati na tome? Ili će ići dalje? Hoće li sve ostati na diplomaciji i uglađenom govoru i ophođenju ili će se dogoditi životni susret, životvorni susret, preobražaj na novi život?

Je li dovoljno samo pustiti Isusa u svoju kuću, u svoj stan, u svoju sobu? Imaš u svojoj sobi, stan, ili gdje već jesi sada, Njegovu prisutnost živu. Sveto pismo je tu, križ na zidu, krunica na stolu, dobre duhovne knjige pri ruci, svete sličice, medaljice, svijeća... On je tu, a jesi li ti s Njim? Dopusti da se ostvari susret – da ne ostane pored tebe, već da bude tvoj život, da se u tvom srcu nastani, ukorijeni, da komunikacija, susretanje bude nezaustavljivo, neprekinuto, čvrsto, rastuće i izgrađujuće. Da budeš prožet Njime, a On ti bude izvorom novog života.

Farizeja treba pokrenuti kao što i nas često nešto treba pokrenuti. I događa se tada izvanredna scena: poznata grešnica u gradu dolazi u farizejevu kuću. Isusova prisutnost to čini mogućim. I ona stade odostrag do njegovih nogu, sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.

Događa se razotkrivanje srdaca. Farizej hladan, zatvoren, ne pomiče se, ne reagira na poticaje niti ga Kristova prisutnost dira. Grešnica pak shrvana i potpuno obuhvaćena i zahvaćena prisutnošću Kristove ljubavi prepušta se preobraženju, čišćenju, „grabi novi život“ svime što ima: svojim grijehom, svojim suzama, svojom kosom, svojim poljupcima i pomašću. Pruža se do Isusovih nogu odostrag: priznaje svoj grijeh, svoju slabost, svoje ropstvo, svoje okove, svoju jad i bijedu – predaje svoju smrt. Svojim suzama – dubinom svoje nutrine, svoga bića, svoga srca traži svoje mjesto kod Gospodina, moli, preklinje za milost, za život. Svoju kosu, svoj ponos, koja je bila u službi smrti i zarobljavanja sada stavlja i vraća u ruke Gospodinove, u ruke svoga Stvoritelja koji vraća i obnavlja smisao. Svojim poljupcima sada ljubi onoga koji je sama ljubav, prepoznaje ga i sebe Njemu daruje. I maže ga pomašću – on je Gospodin, Kralj, Gospodar, Spasitelj i Otkupitelj.

Kakva pouka i kakva škola predanja i ljubavi, preobraženja i obraćenja, pokretanja novog života. Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Predaj se u tu školu i pouči se, i ljubi, ljubi mnogo!