Pri kraju maratona

„Kako nam leti korizma“, rekoše mi neki ovih dana. Podsjeća me to na maratonsku rutu koju valja pretrčati i doći do cilja. Put je dug i pitanje je hoćemo li uspjeti do kraja. Tako je i s korizmom: ona je nalik na intenzivan duhovni trening. Start je prepun natjecatelja, ali usput mnogi bivaju „pozobani“ i odustaju, spotiču se o kamen i brzo klonu, gledaju previše okolo i to ih uguši te posustaju. Sve je ovo slika nedovoljne povezanosti s Isusom koji nas čeka na cilju i koji navija za našu utrku i napredak u svekolikim krepostima, a posebice u vjeri, nadi i ljubavi koje su kapitalni izvori energije i ustrajnosti do cilja, do onih vrhunaca na kojima nas očekuje sam Bog s vijencem života.

Ipak, mnogi posustaju i gube se. Zašto? Jer gube vezu s Njime. To je onaj kratki spoj koji nazivamo grijeh. Izvor svekolikog zla je u grijehu, a izvor grijeha je u zanemarivanju razgovora s Bogom – kada se Boga ne pita i ne moli, kada se Bogu ne povjerava ili ne meditira pred njegovim riječima – kada se nema vremena za Boga. Nitko nije predodređen za propast, no čak i malen prijestup može odvesti u nju. Svjesni smo kakve teške posljedice može izazvati prehrabro ponašanje alpinista koji odluči odbaciti konopac pa se po litici počne penjati oslanjajući se jedino na snagu vlastitih ruku i nogu.

Pri kraju našeg korizmenog maratona pozvani smo ostvarivati dobar signal s Ciljem, s Isusom koji nas hrabri i daje nam dobre upute do cilja. Budimo povezani (on-line) s Njime jer to je put do naše sreće, ali i način da usrećimo one kojima je život bez Boga pretežak maraton. Neka tvoj životni put postane autoput mnogima do Isusa!