Zahvalni na ljubavi

Draga sestro, dragi brate, pozivam te da se na početku ove svetkovine  Presvetoga Trojstva prisjetiš one „definicije“ Boga koju nam još od malih nogu prenose ljudi koji nam svjedoče vjeru: „Bog je ljubav!“. Otkuda ova „definicija“ Boga? Pa, prvo iz Objave. Bog kroz povijest spasenja pomalo otkriva tko je On, kakav je, koje su mu namjere, jednom riječju: kako mu je Ime! Kroz sve što se Izraelcima dogodilo u njihovoj povijesti, ono o čemu slušamo u današnjem prvom čitanju, On pokazuje da je ljubav! Pomalo, od nedovršenih slika Boga, otvarale su im se oči kako bi se na kraju jasno vidjelo: a pa, Bog je ljubav! I to kakva ljubav! I sve to do svoje punine gledamo i objavljuje nam se u Isusu. Zatim, logika je također nešto pojašnjavala. Isusove riječi o ljubavi između Oca i Sina i njihovom jedinstvu sa Duhom Svetim, također su i logično sjedale na pravo mjesto. Zašto? Pa zato što je iskustvo govorilo da ljubav nije ljubav ako ne ljubi, ako se ne usmjeri prema nekome.

Ljubav - "ofucana" riječ?

Postoji jedna opasnost u čestom ponavljanju riječi „ljubav“. Opasnost da riječ ljubav izgubi svoju snagu i dubinu. Ljubav ovo, ljubav ono, ljubav tamo, ljubav vamo, i ovo je ljubav i ono, i samo emocije, i samo užitak, i samo posjedovanje, i dobar feeling. I na kraju, riječ ljubav nema više neko preuzbudljivo i presnažno značenje, ono pravo značenje koje joj pripada. A ona je snažna, probitačna, odlučna, ustrajna, nesebična… sjetimo se Pavlovog hvalospjeva ljubavi, ili pogledajmo na Križ.

Iskustvo istinske ljubavi

Jednako tako i Boga možemo svesti na ljubav koja je sličnija želeu, meduzi i cvjetiću nego stvoriteljskoj, otkupiteljskoj i posvećujućoj ljubavi. Pa što onda imati na pameti i u srcu kada izgovaramo „Bog je ljubav“? Pokušajmo si prizvati u sjećanje događaje u kojima smo okusili ljubav, trenutke u kojima nas je zadivila i potpuno osvojila. Započnimo s roditeljskom ljubavlju koja svoje dobro podlaže dobru djeteta, žrtvuje život za njega, sve daje, ništa ne traži za uzvrat. Nastavimo s ljubavlju prema idealima, vrijednostima, vjernosti, domovini za koje su ljudi polagali svoje živote, patili, prolijevali krv. Sjetimo se sestara Majke Tereze koje u patniku i odbačenom gledaju samoga Krista i pružaju mu ljubav koju žele pružiti Kristu. Sjetimo se svojih iskustava: onih u kojima smo primili blizinu, brigu, nježnost, dar, oprost, ili sve to pružili… Što se u tim trenutcima dogodilo, što smo osjetili? Kakvi su bili plodovi? A sada sve to što smo mi doživjeli, sva iskustva prave nesebične ljubavi, sva iskustva drugih ljudi, sve ikada učinjeno iz ljubavi u povijesti svijeta, i sve što se iz toga rodilo, skupimo u jednu sekundu i isti trenutak, a onda u tome naslutimo da je to tek tračak punine Božjega života. Bog je LJUBAV!

Ovo što vam govorim nije tek lijepa priča, to je iskustvo, iskustvo Izraela. Mojsije u današnjem čitanju iz Ponovljenog Zakona podsjeća Izraelce na čudesna djela koja je Bog učinio kako bi ih izbavio iz Egipta. Prisjećanje na ta djela samo što ne procvjeta spoznajom: „Bog je ljubav!“. Čovjeka koji je, kada mu je dobro, sklon zaboravu i sklon je darove i čudesa potpuno racionalizirati, Mojsije opominje: Sjeti se čovječe! Pogledaj i vidi moćnu Božju ruku kako te vodila kroz život i dovela sebi! Sada kada ulaziš u obećanu zemlju, ne zaboravi da je u Bogu izvor života i ostani vjeran – „da dobro bude tebi i tvojoj djeci poslije tebe“. Ne zato što bi Bog posebno nagrađivao vjerne, nego jednostavno zato što dobro jest u Njemu.

Stani i zahvali

Mojsijev poziv je upućen i nama: stani čovječe, pogledaj malo unatrag, sjeti se i zahvali. Svatko tko čita ovaj tekst, garantiram da je bezbroj puta u svojem životu bio zahvaćen i privučen Bogu. Toliko je trenutaka, odluka, „slučajnosti“, ljudi, svjedočanstava, molitvi, sakramenata… koji su očit znak Božje brige i ljubavi. Nismo li svi bezbroj puta zastali i začudili se kako je nešto tako komplicirano i tako rizično kao što je život ipak tako dobro ispalo – koliko god okolnosti bile ozbiljne, teške, mučne – nije li Njegova prisutnost očita ako mu se ne zatvorimo? Jesmo li zaboravili zahvaljivati za „sitnice“? Za početak, za „sitnicu“ života. Tako neobjašnjiv dar, i tako neobjašnjiv „JA“ u ovom trenutku i ovom prostoru. Jesmo li zaboravili prepoznati ga u novom danu i novoj prilici, u susretu, slavljenju, zajedništvu? Jesmo li slijepi za Njegova oslobođenja i posvećenja, nadopune naših snaga i mudrosti? Ima li još?