Ljudi paradoksa

Jedan dan žurio sam prema župnoj crkvi i u prolazu sam pozdravio župljanina koji je uglavnom redovit na svetim misama tijekom tjedna. Onako usput pružio mi je istrgnuti list A5 formata iz nekog našeg vjerskog časopisa. Na tom listu pisalo je poredano jedno ispod drugog - SVEĆENIK MORA BITI: posve velik i posve mali, uzvišenih misli kao da je kraljevskoga roda, jednostavan i skroman seljački sluga, junak koji vlada samim sobom, čovjek koji se bori zajedno s Bogom, vrelo svetoga života, grešnik Bogu predan, gospodar vlastitih zahtjeva, sluga slabih i plašljivih, da se ne povija velikomu, da se priklanja najmanjemu, učenik svoga Učitelja, vodič u borbi duhova, prosjak preklinjućih ruku, vitez zlatnih milodara, muškarac na poprištu bitke, žena uz bolesnički krevet, starac u promatranju, dijete u vjerovanju, težiti najvišemu, uvažavati najmanje, određen za radost, blizak patnji, u mišljenju jasan, u govoru istinit, prijatelj mira, neprijatelj lijenosti, čvrstog uporišta u sebi, sasvim drugačiji od mene.

U zagradi ispod stoji da je to dio iz jednog srednjovjekovnog rukopisa iz Salzburga.
Nedjelja je Dobrog Pastira. To je dan kada se u Crkvi poseban naglasak stavlja na duhovna zvanja, pa je uvijek dobra prigoda da se progovori o svećeničkom pozivu. Kada sam pogledao ove zahtjeve, koji su po sebi na mjestu, ne znam bih li se smijao ili plakao, ne znam bih li osokoljen njima poletio prema nebu ili potonuo u beznađe. Prvi bih volio da budem takav gotov „svetački proizvod“, ali…

Za svećeničko poslanje nikad nije bilo izazovnijeg vremena

Vjerujem da su, otkad je svijeta i vijeka, aktualne generacije govorile, kukale i kritizirale kako je nekada bilo bolje, kako su sadašnji naraštaji lošiji i tomu slično. Apsurdno, s druge strane govorimo stalno o čovjekovom napretku, kada se spominje prošlost i neki običaji i stavovi onda se to obično govori s podsmijehom, omalovažavanjem i prezirom - kako su nekad ljudi bili zaostali. Nije li čudno da je prije sve bilo bolje, a onda to izrugujemo kao zaostalo? Tko onda napreduje, tko/što nazaduje? O tome se može raspravljati i nikada zaključiti raspravu… Ali mislim da za svećeničko poslanje u onom najdubljem nadnaravnom smislu vjerojatno nije bilo izazovnijeg vremena.

Prvi je veliki problem suvremenog mentaliteta koji je u mnogome pragmatičan, kapitalistički. Kakva je korist od tebe? Što ti radiš u životu? Teško je nekad suvremenom čovjeku dokazati i pokazati. Ne proizvodiš ništa materijalno, ne privređuješ. Svećenik se bavi samo čovjekovim spasenjem koje se tiče vječnosti koja nema kraja, ništa više. Ima li koristi od toga? Pa, saznat ćemo kada umremo…

Druga poteškoća zasigurno je jedna vrlo negativna slika koja je danas raširena o svećeniku. Jasno nam je da svećenici nisu, a s obzirom da su ljudi i ne mogu biti hodajući sveci, ali s druge strane da su toliki nevaljalci, nije baš realno. To je ono što zovemo predrasudama. Danas čim se spomene svećenik odmah je negativna konotacija, negativan prizvuk. Poštovanje je nešto što svećenik treba u očima ljudi zavrjeđivati, trajno, pomalo i strpljivo izgrađivati, a može ga vrlo lako izgubiti.

Evanđelje je postalo samo jedna od ponuda na velikom tržištu

Zašto je još vrlo izazovno u suvremenom svijetu biti svećenik, osoba koja je život posvetila u mnogome duhovnoj dimenziji čovjeka? Nekada je kultura i svijet u kojem se živjelo bio više homogen nego danas. U korijenima naše kulture, našega života, našega naroda kršćanstvo je bilo jedan integrativni dio, jedna baza na kojoj je počivalo jedinstvo, život i pogled prema životu našega naroda i Europe. Ono je jednostavno oblikovalo cjelokupni život ljudi, društva i mentaliteta. Suvremeni svijet u kojem živimo svijet je brzine, „ludnice“, gotovo nedohvatljive izmjene količina informacija, pregršta ponuda i ideja. Jasno nam je da tu prednjači virtualni svijet u kojem se odvija veliki dio života mnoštva ljudi. Središnji problem je u tome što je evanđelje – Riječ života, riječ presudna za čovjekovo vječno spasenje (dakle, najbitnije pitanje čovjekova života) postalo samo jedna od ponuda na velikom tržištu ideja, misli i informacija. Malo po malo to nam oblikuje posebno mlađe naraštaje. Imaš u ponudi aktivnosti ove ili one vrste, shopping centre, izležavanja doma pred televizorom i računalom (i još mnogo toga)… ili evanđelje koje u životu od tebe zahtijeva angažman, žrtvu, odricanje gdje i kada je potrebno. Nisu te stvari uvijek u suprotnosti. Ali naravno da većina bira liniju manjeg otpora, „go with the flow“, nešto na prvu nepopularno i neatraktivno – jer zahtijeva neku žrtvu – „marketing evanđelja“ danas je prisiljen konkurirati marketingu ostalih ideja, posebice marketingu mentaliteta konzumerizma. Svećenik mora razumjeti današnji svijet i mentalitet, biti menadžer na takvom tržištu ideja, znati konkurirati, a opet biti duboko svjestan da evanđelje nikada ne ide ni u jednu od tih kategorija.

„A tko si ti da mi govoriš? Meni će jedan pop govoriti…“ otprilike je odraz stava mnogih koji se negdje kreću na rubu crkvenog i vjerskog života (nekad i u centru), a opet pripadaju ovčicama kojima je svećenik poslan. Imaš poslanje govoriti i naviještati, ali druga strana percipira: „Što se miješaš u moju privatnu stvar? Ja određujem što je, što nije.“

Svećenika je Bog pozvao i djeluje kroz njega

Svećenici su (i čak bi trebali biti?!) ljudi paradoksa. Biti u svijetu, a ne od svijeta. Biti s ljudima, a različit od njih. Živjeti u vremenu, a naviještati vječnost. Grijehe i padove razumjeti, ali ih ne opravdavati. Grijehe i padove odrješivati, a za svoje ne očekivati razumijevanje. Biti čovjek, a živjeti za Boga. Kakav god bio, svećenika je Bog je pozvao, i na ovaj ili onaj način djeluje kroz njega. Ako se Isus, pravi Bog i pravi čovjek, nije mogao svidjeti svima, koliko se tek neće grešan čovjek zaređen za svećenika. Zanimljiva je ona o sudu naroda o svećeniku.

Ako je svećenik mlad, naivan je!
Ako je ozbiljan, vječni je nezadovoljnik!
Ako je lijep:“Zašto se nije oženio?“
Ako je ružan:“Nitko ga nije htio.“
Ako sjedi u kuću, samotnjak je.
Ako odjene „civilnu“ odjeću, ponaša se svjetovno.
Ako nosi habit, konzervativan je.
Ako razgovara sa bogatima, kapitalist je.
Ako se druži sa siromasima, komunjara je.
Ako se slaže sa svima, nema svog stava
Ako je debeo, ništa mu ne fali, ima u izobilju.
Ako je mršav, škrtac je.
Ako propovijeda dugo, dosadan je.
Ako podiže glas, miješa se gdje mu nije mjesto.
Ako ima auto, bogat je, ali ako ga nema, ne ide ukorak s vremenom, ili se pravi.
Ako posjećuje župljane, zabada nos u tuđe živote.
Ako ostaje u župnom dvoru, ne zanima se za župljane.
Ako traži darove, „žicar“ je.
Ako ništa ne organizira i ne gradi, župa je mrtva.
Ako dugo zadržava ljude u ispovjedaonici, sablažnjava.
Ako je prebrz, ne sluša što pokornici govore.
Ako započinje misu točno, sat mu ide naprijed.
Ako započinje kasnije, čini da gubimo vrijeme.
Ako je mlad, nema iskustva.
Ako je star, vrijeme je da ide u mirovinu.
Ako ga premjeste ili umre-tko će ga zamijeniti?

Molite za svoje svećenike i za nova duhovna zvanja. Svim vjernicima to je sveta dužnost. Ako ne molite, ništa ne očekujte i ne kritizirajte! Pratila sve svećenike na njihovom putu, svećenička Majka Blažena Djevica Marija. Amen.