U tebe se, Gospodine, uzdam

Kada bismo danas rekli čovjeku od 53 godine da je star, vjerojatno bi se uvrijedio. No, godine su to u kojima čovjek pomalo "staje" kako bi vidio što je sve u životu postigao i napravio te se onda osjeća ili zadovoljnim ili pak nezadovoljnim. I baš o toj ocjeni ili procjeni svoga života koju si netko dâ u tim godina, ovisi mu daljnji život, odnosno njegova starost... 

Gledajući i slušajući ljude oko sebe, vidimo kako čovjek dok je u djetinjoj dobi teži uvijek biti što odrasliji, izgledati što starije. I, napokon, kada to dostigne onda se vraća u neka prethodna razdoblja svojega života i za njima žali te si misli: "Čovječe, pa kako nam je u vrtiću bilo lijepo!" Parafrazirajući jednog teologa, možemo reći kako se "mladost divila, a oko ove dobi, ona se mjeri."

Izvezi na pučinu

Danas slavimo i svjetski dan braka te je zanimljivo ovdje na početku primijetiti kako ćemo se ljudima koji su pak 53 godine u braku diviti i stajat ćemo zapanjeni pred tim brojem godina bračnoga života uz prigodna pitanja: "Čovječe, svaka čast! Pa kako je sve to bilo? Kako ste u svemu uspjeli? Kako ste prebrodili sve životne krize?" i tako dalje... 

No, zašto smo danas započeli razmišljati baš o broju 53? Ta brojka nije danas slučajno ovdje već ima svoj razlog jer je upravo prije točno 53 godine umro naš blaženik, kardinal Alojzije Stepinac.

Kada govorimo o nekom svecu ili blaženiku, onda nam se nekako uvijek čini kako su nam svi ti ljudi daleko od našeg načina života, kako su negdje daleko u povijesti i kako ih je teško dostići. No, na vremenskoj liniji, 53 godine unatrag u povijest i nije baš tako daleko. Iako se u svijetu u tom razmaku godina puno toga dogodilo, osobito na području tehnike i komunikacije, jedna stvar i dalje nam je ostala ista i ponovno tako izazovna; Gospodinov poziv na svetost: "Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov."

U Tebe se, Gospodine, uzdam!

Blaženi Alojzije na vrlo je jednostavan način prihvatio taj Gospodinov poziv time što je sav svoj život sažeo samo u pet riječi: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" I ponavljajući kroz život svoje biskupsko geslo, uspio je izdržati svo zapljuskivanje valovlja ovoga svijeta te je mogao čuti one ohrabrujuće Gospodinove riječi: "Ne boj se!" A mi se pak danas sve više i više bojimo i kao da se povlačimo negdje u sebe i bojimo se svjedočiti istinu za Istinu, odnosno, kao da se danas bojimo izvesti na pučinu jer ne znamo što nas na njoj čeka i teško nam je prihvatiti Gospodinov izazov. Pučina jest mjesto udaljeno od kopna, od naše sigurnosti, ali upravo tamo, na otvorenom moru, tamo gdje nema nikavih ograničenja, otkriva nam se sam Gospodin. U toj beskrajnoj otvorenosti gledamo svoju grešnost, svoju malenost: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!"

Poput Petra, tim riječima pokušao se opravdati i prorok Izajia, ali "evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten." I ni jedan ni drugi nisu uspjeli udaljiti Gospodina iz svojega života jer računao je baš s njima i dao im je posebnu zadaću, kao i nama dan danas! 

Na njegovu riječ baciti mreže

Gospodin je u proročku službu preko svoje riječi pozivao i prošle nedjelje. Ove nedjelje čini isto. I to na dvostruki način: preko primjera proroka Izaije i proroka današnjega vremena, blaženoga Alojzija. Svi ti ljudi imali su svoju proročku zadaću i izvršili su ju. I svima njima zajedničko je jedno: sve svoje pouzdanje stavili su samo i jedino u Gospodina: "Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže", odnosno: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" i "učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale."

Stoga, izvucimo i mi svoje lađe na kopno, ostavimo sve i pođimo za Gospodinom, odnosno odložimo sve što nas u životu sapinje i hrabro se, poput pravog proroka, odazovimo Gospodinu riječima: "U tebe se, Gospodine, uzdam!" Amen.