Razbijeno ogledalo

Ljudi često posjećuju parkove u gradu ili neko mirnije mjesto u selu gdje mogu prošetati i odmoriti se. Ima tu susreta s poznatima i nepoznatima. Tu je i jedna gospođa koja ne želi susresti nikoga. Sjedi sama na klupi u parku i nikome ne dopušta da sjedne. Često izvlači ogledalo iz torbice i gleda odraz svoga lica. Ne vidi puno, zapravo ne vidi ništa jer zrake sunca udaraju u njezino ogledalo i reflektiraju jaku svjetlost izravno u oči. Unatoč tome ona neprestano ponavlja istu stvar. Nervozna je i smrknuta. Mladić na biciklu prolazi kraj nje i u nepažnji udara upravo u to ogledalo i razbija ga na desetak većih komadića. Uz početno negodovanje i protest zbog mladićeve nepažnje i bezobzirnosti odjednom joj se na licu pojavi osmijeh. Razbijeni komadići reflektirali su sada svjetlost na sve strane. U jednom od komadića razbijena ogledala vidjela je gospođa i svoje lice. Doduše, nije to bio savršen odraz, no bio je potpun odraz osmijeha kojeg je dotad nedostajalo. Lice joj je izražavalo zahvalnost. Uzela je taj komadić sa sobom i otišla. Bila je drugačija.

Razbiti ogledalo koje nas sputava

Ne znam što se dogodilo s tom gospođom. Primijetio sam samo promjenu. Sve što mogu reći je: „Čini mi se…!“ Čini mi se da zbog „zurenja“ u vlastiti odraz u ogledalu mi ljudi prestanemo primjećivati druge i drugo oko sebe. Čini mi se da je svjetlost koja dolazi odozgo prejaka za naše oči, kako fizičke, tako i duhovne ako je želimo usmjeriti samo na sebe. Čini mi se da je potrebno razbiti ogledalo koje nas sputava i dati mogućnost svjetlosti da reflektira prema drugom i drugačijem. Čini mi se da se onda u jednom takvom komadiću stakla može naći osmijeh ili zahvalnost radi postojanja samog, iako odraz u ogledalu nije savršen. Čini mi se da takvi reflektirajući komadići ogledala mogu prodrijeti do najtamnijih zakutaka ljudskih duša.

Ljepota postojanja unatoč tami

Dojmljiva je rečenica: „…ogledaj se u to ogledalo često!“ Misli se, dakako, na Krista koji je Veroniki ostavio svoj odraz utisnut u rubac. Iako iznakažen i bez ljepote, Kristov odraz – ogledalo, postalo je reflektirajuća svjetlost mnogima koji i u današnje vrijeme traže ljepotu postojanja unatoč tamama koje nas okružuju. I dotiče našu tamu. Kršćanin stoga razbija ogledalo zagledanosti u samoga sebe da bi poput svog učitelja reflektirao komadićima ogledala svjetlost koja raspršuje tamu bližnjih. Čini mi se…