Usprkos i unatoč svemu

"Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko,
njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča,
pade mu oko vrata i izljubi ga.”

Tko nije sanjao takav doček u našim obiteljskim i prijateljskim odnosima? Ta očeva velikodušnost pred pogreškama svoga sina zaista je iznenađujuća i pomalo neshvatljiva. Pokušavamo li i mi biti poput tog oca prema drugima? Kako ljubiti druge ako se ne osjećamo ljubljenima?

Korizma je prikladno vrijeme kako bismo učinili inventuru našeg života. Može se pojaviti mnoštvo pitanja: Kako možemo biti sigurni u Božju ljubav? Kako nanovo doživjeti tu Božju nježnost prema nama? Bojimo li se da je to samo iluzija? Umjesto tih pitanja, bolje je ipak hodati za Kristom, prekoračiti barijere nevjere i vjerovati da nas Bog voli usprkos i unatoč svemu. Možda pomisliš da je to lako reći, ali je to ipak krvavi put prepun nemogućih situacija. Život ne mazi. No, mlađi sin je shvatio da njegova lutanja nisu prepreka da ponovno krene na put.

„Ne zaslužuje takvu pažnju” - rekli bismo. No, prestanimo osuđivati! Pa Bog nije došao spasiti savršene, nego grešne i jadne poput mene i tebe. On često dopušta da lutamo, da se izgubimo, ali nam uvijek daje milost povratka, koristeći naše slabosti za naše uzdignuće. I u trenucima kada izgubimo svijest o našim lutanjima, Bog nam daje priliku da otkrivamo onu vrijednost koja nas može vratiti na pravi put, ali često smo slijepi i ne vidimo vrijednost darova koje imamo od Boga. Kako dobro primjećuje Bruno Ferrero, Bog ponekad dopušta da nam pukne grana za koju se svom snagom držimo, kako bismo postali svjesni da imamo krila. A često nam puta kaže ono što je rekao nezadovoljnom Golubiću: „Golubiću dragi, nisam ti dao krila da ih nosiš na leđima, nego da ona tebe ponesu prema nebu” (B. Ferrero).

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".