Pogledaj se u Božjem ogledalu

Ne znam kakve vam emocije pobuđuje lik ovog farizeja dok čitate evanđelje. Čini mi se da nam taj lik djeluje pomalo smiješno, gotovo groteskno u toj samuvjerenosti u svoju pravednost i savršenost. Ako ne direktno, možda nam se indirektno potkradu osjećaji ili smijeha ili zgražanja ili osuđivanja tog farizeja. Pa kako može biti toliko samouvjeren? Ali ako sami pred sebe stavimo ogledalo evanđelja, mislim da ćemo vrlo brzo otkriti da je možda dijagnosticiran baš stav naše duše.

Molitva je izlaženje iz samog sebe

Koliko smo puta samo ušli u naš Hram pomoliti se, kao ovaj farizej i carinik, pa smo „snimali“ i odmjeravali druge, tko je, kako, što...? Farizej se došao u Hram pomoliti, a od molitve nije bilo ni „m“. Što je molitva? Uspostavljanje odnosa i komunikacije s Bogom. Izlaženje iz samog sebe i ulaženje u božanski život. Farizejeva molitva započinje od sebe pa preko osuđivanja drugih opet završava na sebi. U tome nije bilo ništa od molitve jer molitva je uzdizanje duše prema nebu, a on se nije maknuo sa zemlje. Bavi se jedino sobom i drugima. On u biti ne zahvaljuje Bogu, nego se divi posjedu svog ega.

Osuđivanje drugih osuđivanje je sebe samih

Upadamo li mi u takvo samozadovoljstvo? Što se događa kada naš ego počne dominirati našim životom? Tada uvijek nalazimo krivicu za druge, opravdanja za sebe. Drugima laskamo radi onoga što mogu učiniti za nas i nazivamo to „ljubavlju“, lažemo drugima pa kažemo da imamo „takta“, spori smo u tome da branimo Božja prava pred drugima pa to nazivamo „razobritošću“, možda sebično druge izguravamo u stranu i to nazivamo „uzimanjem onoga što nam pripada“, osuđujemo druge i to nazivamo „suočavanjem sa činjenicama“, počinjemo naše rečenice s „ja“ i osuđujemo bližnje kao dosadne jer žele pričati o sebi, a u stvari mi želimo pričati o sebi, vjerujemo da smo kreposni samo zato jer smo našli nekoga s manama, toliko želimo biti ljubljeni da na kraju zaboravimo ljubiti,  liječimo vlastite rane i nevolje toliko da zaboravimo vidjeti rane i nevolje naših bližnjih, nepravedno druge kritiziramo nemajući im hrabrosti reći istinu, s isprikom da bi oni trebali znati istinu o sebi, naše vlastite kreposti gledamo s obzirom na mane koje drugi imaju, uvijek vidimo brvno u oku bližnjega bez da smo svoje izvadili. I tu se nalazimo u stalnoj napasti. Ali naše osuđivanje drugih u biti je samo-objava, naše osuđivanje drugih u biti je otkrivanje sebe samih, naše osuđivanje drugih osuđivanje je sebe samih.

Glavno je pitanje: kakav sam ja?

Možda je ovaj farizej neugodan, ali je opominjujuć prikaz mene samoga. Osim u stavu, problem je i u manjku ljubavi prema drugome. Vraćam se na onu rečenicu biskupa Josipa Stadlera: „Prema Bogu treba imati srce sinovsko, prema bližnjem srce majčinsko, a prema sebi srce sudačko.“ Uglavnom, kod nas se taj red izokrene.

Farizej se u biti došao sam pred sobom ili možda pred Bogom pohvaliti kako je dobar i savršen. Što je molitva? Molitva je prije svega odnos prema Bogu. Molitva je prije svega stav srca. Farizej izgovara puno riječi s malo ljubavi. Koliko puta ulazimo u crkvu kao farizeji i dođemo ispričati Bogu kakvi su drugi? Bože on je takav – mijenjaj ga, ona je takva – mijenjaj ju. Glavno je pitanje: kakav sam ja? Mijenjaj me. Naš pogled i srce ponekad djeluje gotovo kao mitraljez spreman da ispali rafal osuda prema svima oko nas.

Bože, hvala ti što drugi nisu kao ja!

U tome svemu centar nam ne (p)ostaje Bog i onda nije čudo da se ne mijenjamo jer ostajemo sami u sebi, a znamo da se sami od sebe ne možemo mijenjati. Možda je vrijeme da promijenimo molitvu danas, da se od jednog grešnika pretvorimo u drugog, da od farizeja postanemo carinici. Možda je vrijeme da okrenemo naopačke farizejevu molitvu. Možda je vrijeme da se osvrnemo oko sebe i farizejevu molitvu: „Bože, hvala ti što nisam kao drugi!“ okrenemo u molitvu: „Bože, hvala ti što drugi nisu kao ja!“

Zašto nam se u srce toliko puta ušulja stav – ja sam bolji od drugih? Ja sam svetiji i savršeniji. Počnemo gledati zlo u drugima, njihove mane, nedostatke, nesavršenosti, pa gledamo sebe, vidimo da nešto od tih mana nema na nama i odmah bismo sebi zapjevali odu o vlastitoj svetosti. Koji je problem? Nogometni klub koji igra utakmice samo sa slabijim klubovima uvjeren je u vlastitu jačinu. Tek kada zaigra s jačim protivnikom ulazi u realnost. Isus je (istina u nekom drugom kontekstu) rekao: „Pomakni se naviše.“ Počni se uspoređivati s boljima od sebe, ne „lošijima“ (uvjetno rečeno).

Bože, smiluj se meni grešniku

Vidimo da je u evanđelju onaj „lošiji“ opravdan. To nije povod da činimo što hoćemo. To nije povod da budemo lošiji da bismo bili opravdani pred Bogom. Kako se uopće možemo uspoređivati s drugima? Što znaš kakve rane i kakve križeve nosi taj tvoj bližnji koji je takav i takav? Tko zna koliko je bio povrijeđen pa postupa tako kako postupa? Nije ti on mjerilo. Ti se moraš staviti u čisto ogledalo, ogledalo evanđelja, ogledalo Božje savršenosti i čistoće. Druge ljubi i pusti ih na miru. Kome je koliko dano, toliko će se od njega tražiti. Što ćemo mi otkriti u Božjem ogledalu? Otkrit ćemo da smo svi nečisti. Tu ćemo vidjet svoju vlastitu bijedu, jad i golotinju. Ne tuđu nego svoju.

Što možemo tada učiniti? Spustiti glavu kao carinik, udariti se u prsa i reći: „Bože, smiluj se meni grešniku.“ Marijo Majko, utočište grešnika, moli za nas!