Križ je naš životni ideal

Drage sestre, draga braćo!
„Stat crux dum volvitur orbis“ – „Dok se svijet okreće, križ stoji“ životni je moto reda kartuzijanaca. Euharistija, liturgija časova, osobna molitva, šutnja, učenje, razmatranje, post, u svijetu, ali ne i od svijeta – i tako svaki dan u godini. Poneki znaju reći kako im je takav način života pomalo čudan, nekima je privlačan i izabiru ga kao svoj način života. I to samo zbog jednoga. Ćelija, soba u kojoj boravi kartuzijanac, opisana je kao „sveta zemlja, mjesto na kojem, kao čovjek s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim“ (Pravila). Ne vrijede li iste riječi i za križ Gospodinov?

Križ je mjesto koje nas uči davati se drugome

Od toga križa tako često bježimo jer u križu se promatramo kao u ogledalu. Tu, baš u samoći križa, susrećemo se s Istinom i s istinom o sebi samima. I koliko se god taj naš svijet stalno okreće, križ i dalje stoji na istome mjetu i bili mi monasi, redovnici, svećenici ili obiteljski ljudi, svaki način života sa sobom nosi i križ, to drvo koje nosi slatki teret. No, križ nije žrtva, križ nije mjesto od kojega se bježi. Križ je mjesto koje nas uči davati se drugome, opraštati beskonačno, uči nas kako biti ponizan. Križ je naš životni ideal.

I dok današnje vrijeme stere glavu prema dolje, križ nas poziva da svoju glavu dižemo prema gore. Lijepo će to izreći blaženi Alojzije: „Može li se uopće govoriti o idealima tamo gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva. Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba.“

Gospodin je na križu raširio ruke za svakoga od nas

A znade li čovjek današnjice za čim teži, za čim uopće preže u životu? Jesmo li spremni ostaviti sve i poći za Kristom ili se još uvijek na putu gubimo? Zanimljivo je u velikim gradovima promatrati turiste kako hodaju s kartama, uspoređuju ih s natpisima ulica i kulturnih znamenitosti ispred kojih se nalaze. Ponekad se malo i izgube, ali uz pomoć drugih vrlo brzo nađu ono što ih zanima i vrate se na pravi put. Zato smo i mi sami uvijek pozvani poravnati se, orijentirati se po križu. Križ je naš početak. Križ je i naš kraj. S njime smo ušli u ovaj život, s križem se obilježavamo svakoga dana, a taj isti križ obilježavat će i naše posljednje počivalište na zemlji. No tu nije kraj. To je samo nastavak onoga za čime smo čitav život prezali, tu počinje ostvarenje naših ideala. "I tebi baš, što goriš plamenom/Od ideala silnih, vječitih,/Ta sjajna vatra crna bit će smrt,/Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam/U ideale svoje sumnjati!"
   
I naš ideal nije nasljedovati križ, već je naš jedini idel Gospodin koji je na njemu jer na križu i po križu vrlo jasno vidimo koliko nas Gospodin ljubi, koliko je spreman dati se za čovjeka i čovjeku. Bog ljubi svijet. Ljubi svakoga od nas. A kao što On ljubi nas i mi smo pozvani ljubiti jedni druge jer život je uistinu prekratak i predragocjen da bismo ga potrošili na prepirke i razna dokazivanja. To nas troši i zamara jer se stalno okrećemo. A križ i dalje stoji.

Gospodin je na križu raširio ruke za svakoga od nas. Sada je na nama red da i mi raširimo svoje ruke i prigrlimo Njega čitavim svojim životom jer ni jedan koji u Njega vjeruje neće propasti nego ga čeka život vječni. Amen.