Ustrajnost

Približavamo se kraju našeg korizmenog hoda kada polako uočavamo ili ne uočavamo plodove naših duhovih odluka koje smo donijeli na početku korizme. Iskreno, najčešće nismo zadovoljni samima sobom. Željeli smo učiniti puno više jer donijeli smo dobre odluke, razradili najbolje strategije, ali, kao toliko puta do sada, nismo ustrajali. Nerijetko nas naši neuspjesi toliko obeshrabruju da pomišljamo o odustajanju. Zašto da radimo na sebi kada smo tako slabi i krhki te ne uspijevamo ostati dosljedni izrečenim odlukama?

Kako donijeti vode u vrbovoj košari?

Možda nam, s obzirom na ovakvo raspoloženje, može pomoći savjet iskusnog monaha kojemu je jednoga dana došao mladi redovnik zabrinut za svoj duhovni život.

Mladić se požalio starom monahu kako mnogo čita Sveto pismo, kako redovito sluša i čita Božju riječ te kako u tome uživa. No, problem je što vrlo malo tih divnih duhovnih istina ostaju u njegovom srcu. Većinu toga doskora zaboravlja te pita starca: što mu je činiti? Iskusni redovnik daje mu u ruke uprljanu vrbovu košaru i traži od mladića: „Donesi mi, molim te, vode u ovoj košari s onog izvora dolje?“ Mladić se čudi: kako donijeti vode u vrbovoj košari? Međutim, tko zna, možda se dogodi čudo na putu te uspijem donijeti vode! Zapućuje se na izvor i drži dugo, dugo košaru u vodi. Zahvaća vodu i hita ka starom žednom monahu. Međutim, čudo se ne događa. Voda je davno iscurila dok je došao natrag. Stari mu pustinjak kaže: „Idi ponovno! Zagrabi i donesi vode u košari!“ Sve u svemu, deset ga puta šalje na izvor. I svaki put uzaludno. Nije uspio donijeti nimalo vode starcu. I na kraju mu veli stari monah: „Sada pogledaj! Košara je bila uprljana, a sada je potpuno čista. Monah je jednostavnim primjerom podučio mladoga redovnika kako se svaki duhovni napor isplati. Nije uspio donijeti vode, ali je potpuno očistio staru vrbovu košaru.

Uskrsno jutro tako je blizu

Ne krije li se u ovoj priči odgovor i na naše sumnje koje nam govore da ne trebamo raditi na sebi jer tako rijetko uspijevamo? Bit duhovnog života nije u tome da uvijek vidimo plodove svoga rada, nego da svakodnevno sijemo sjeme koje će ponekad izrasti tamo gdje se najmanje nadamo. Nikada ne treba odustajati od dobra bez obzira koliko malo dobra vidimo u svom životu. Ohrabrimo se stoga i ne gledajmo na ono što nismo učinili, nego na ono što je pred nama. Čujmo kako nas prorok Izaija hrabri riječima: Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima. Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega… on sam hita da vas spasi. Uskrsno jutro tako je blizu i zato tvoja i moja korizma unatoč nedostacima ima smisla.