Mañana - rješenje problema

Dok mnogi već razmišljaju kako prikupiti džeparac za sljedeći Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru, neki još uvijek skupljaju dojmove iz Madrida. Puno smo toga već čuli i pročitali o susretu od hodočasnika, a kako je cijeli događaj izgledao iz perspektive volontera koji su žrtvovali svoje vrijeme i potpuno sudjelovanje u programu kako bi organizacija što bolje protekla, ispričala nam je Ines Pejić. Priča 22-godišnje Zaprešićanke, inače studentice španjolskog jezika i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odličan je primjer kako nas, usprkos svim nedaćama i kad se naši planovi ne ostvare kako smo ih zamislili, Bog ipak može obogatiti novim neprocjenjivim iskustvima.

Kako si se odlučila sudjelovati na Svjetskom danu mladih u Madridu kao volonter? Volontiraš li i inače?

U studenome prošle godine saznala sam preko prijatelja da su počele prijave preko interneta za volontere za Svjetski dan mladih u Madridu i jako sam se zainteresirala jer sam smatrala da je to odlična prigoda kako za duhovno iskustvo, tako i za vježbanje španjolskog jezika kojeg studiram. Osim toga, volim putovati i upoznavati nove kulture i gradove. Već sam prije bila u Španjolskoj i jako mi se svidjelo pa sam zaključila da bi i to moglo biti jedno lijepo iskustvo.
Bila sam i na susretu hrvatske katoličke mladeži u Zadru prošle godine te na susretu sa Svetim Ocem u Zagrebu. Doživljaj je bio prekrasan, pa sam odlučila da želim iskusiti nešto slično, ako ne još i bolje. Nikada prije nisam volontirala. Informirala sam se preko interneta o svemu, čitala tuđa iskustva s prošlih susreta i gledala videe na Youtubeu te tako odlučila da želim sudjelovati na SDM-u na taj način.

Mnogo mladih željelo je sudjelovati u Madridu u ulozi volontera. Kako je izabrana konačna grupa volontera?

Pošto se mnogo mladih iz cijeloga svijeta prijavilo za volontiranje, organizatori su eliminacijom došli do konačnog broja volontera koji su sudjelovali. Obavijest da ću biti volonter primila sam u ožujku, a nakon toga smo do svibnja morali slati različite podatke poput potvrde o aktivnosti u župi, potvrde o nekažnjavanju, itd. Također smo bili obaviješteni da moramo doći tjedan dana ranije u Madrid kako bismo pomagali u pripremama i organizaciji.

Velika je odluka pomoći na taj način u organizaciji tako velikog događaja. Na koji način si se pripremala za taj put? Kako su bili organizirani volonteri i koja su bila tvoja zaduženja?

Pripremala sam se redovito čitajući obavijesti na internetskim stranicama i molitvom za organizatore da sve prođe u redu. Kad sam stigla, dobila sam broj grupe kojoj pripadam, kao i svi ostali. Moja grupa se zvala "Secretaria general" i bili smo zaduženi za registraciju hodočasnika na kompjuterima. Vidjeli smo da su Španjolci po naravi dosta usporeni i slabije organizirani, pa je znalo biti nekih problema (za njih je uvijek sve bilo mañana, mañana), ali su isto tako veoma otvoreni i ljubazni, pa bi se na kraju ipak sve riješilo.

Uz puno volonterskih obveza, vjerojatno nisi uspjela sudjelovati u potpunosti u programu SDM-a. Kako si doživjela cijeli susret iz te perspektive?

Da, nisam u potpunosti stigla sudjelovati u programu, ali sam sudjelovala na dva, za mene najvažnija događaja - bdijenju i misi na Cuatro Vientosu te na susretu volontera s Papom u paviljonu br. 7.
Organizacija na Cuatro Vientosu me, moram reći, pomalo razočarala. Nakon sat vremena hodanja po vrućini s masom hodočasnika stigli smo u popodnevnim satima na jedan ulaz, da bi nam rekli da je zatvoren i da moramo zaobići cijeli taj kompleks (to je zapravo aerodrom) i otići na drugi. Naime, mi smo volonteri dobili posebne akreditacije koje su nam trebale služiti kao ulaznica na za nas predviđeno mjesto koje je bilo odmah lijevo od pozornice. Nakon dodatnog hodanja došli smo do tog ulaza pa su nam rekli da je i on zatvoren, a onda smo imali dvije opcije - hodati opet najmanje sat vremena do grada i naći neko mjesto za spavanje (pošto su "Ifemu", Velesajam na kojem smo bili smješteni, zatvorili do tri popodne idućeg dana) ili spavati tamo gdje smo bili, usred pustoši. Na kraju sam tamo među svim tim ljudima slučajno srela dva dečka iz svoje župe koji su došli kamperom tako da smo moj dečko i ja ostali s njima. Pala je i kiša koja je, srećom, kratko trajala, ali dovoljno da nam sve stvari budu mokre. Dobili smo i posebne "tickete" za hranu, ali u tom sektoru gdje smo se mi nalazili, izvan svega, nismo ih mogli zamijeniti za hranu. Hvala Bogu, dečki su sa sobom imali sendviče koje su podijelili s nama, tako da ipak nismo ostali gladni. Bili smo smješteni blizu velikih ekrana preko kojih smo pratili bdijenje i misu. Kad sam vidjela da Sveti Otac ne odustaje usprkos vjetru i svemu, nisam ni ja htjela otići. Iduće jutro nam je svima zahvalio i rekao kako je cijelu noć razmišljao o nama i preporučio nas Gospi i bilo mi je toplo oko srca.
Popodne, oko pola šest, došao je kod nas u "Ifemu". Pratili smo njegovo kretanje gradom preko velikih ekrana u paviljonu. Uvježbavali smo pokrete rukama na himnu susreta te smo ga tako i dočekali - pjesmom i plesom. Benedikt VI. bio je jako sretan kad je stigao. Išao je polako u papamobilu da nas sve vidi izbliza. Dvoje mladih ispričalo je svoja svjedočanstva, skupa smo se pomolili i na kraju nam je dao svoj blagoslov. To iskustvo mi je bilo najljepše u cijela dva tjedna.

Jesi li uspjela možda razgledati Madrid? Kako si doživjela Španjolsku i njezine stanovnike?

Uspjela sam i malo razgledati grad, centar, muzej Prado, Retiro park i još nekoliko važnijih mjesta. Za mene je Madrid malo prevelik, četiri je puta veći od Zagreba. Više volim manje gradove i mislim da nikada ne bih mogla živjeti tamo. Ima par velikih parkova, ali u ostatku grada mi se nije svidjelo to što ima malo zelenih površina. Više mi se sviđaju gradovi uz obalu, poput Barcelone ili Valencije. Madrižanima se nisu svidjele gužve i buka u metrou, restoranima i na trgovima, a svi su govorili i o prosvjedima protiv pape, ali mi smo samo jedu večer vidjeli manju skupinu od pedesetak ljudi na jednom trgu. Mislim da su cijelu tu vijest o prosvjedima prenapuhali u našim medijima.
Sve u svemu, bilo je to za mene nezaboravno iskustvo jer sam upoznala mnogo divnih ljudi i naučila sam više cijeniti mnogo toga nakon dva tjedna čudne prehrane, vode čudnog okusa, ograničenog vremena za tuširanje, dijeljenja WC-a s 1000 drugih cura, spavanja s prigušenim reflektorima na podu i slično. Svugdje je lijepo, ali je kod kuće najljepše. A što se tiče neugodnosti, to sam, kako kaže pjesma "Kakav prijatelj je Isus" dala Bogu za žrtvu.