Učimo od velikih

Kakav bi bio ovaj naš svijet bez Boga, bez Crkve, bez tolikih Isusovih prijatelja koji su širili i šire zemljom mir i dobro? Dok iščekujemo novo Nebo i novu Zemlju ovaj naš prolazni svijet lako upada u zamke Zloga. Duhovno i materijalno siromaštvo opustošuju ljudske živote. Grijeh i nepravde ranjavaju mnoge. 

Nemojmo ići k ljudima bez Isusa

Poput zakonodavca iz Evanđelja i mi se pitamo pred svim ovim: „Što nam je činiti?“ Isus nam na ovo pitanje daje odgovor kroz prispodobu o milosrdnom Samarijancu. U svijet koji je tako često ranjen mržnjom i podjelama mi trebamo unijeti ljubav. To ćemo moći ako Isus osvoji naš život. Samo onaj tko je pun Boga može ga nositi drugima. Današnji svijet i čovjek je toliko ranjen da ne podnosi osrednje vjernike. Svijet čezne za ljudima koji su svojim životom dotaknuli Boga. Ranjeni ljudi osjete kada ih kroz nas dotakne naša ispraznost ili kada ih kroz nas dotakne iscjeliteljska Božja ljubav. Isus nas šalje u ovakav svijet. Šalje nas, svoje vjernike da budemo dobri Samarijanci čovjeku koji je ranjen na životnim putovima. To je naš bližnji. To je prosjak naše ljubavi i pažnje. Ponesimo mu Isusa. Nemojmo ići k ljudima bez Isusa, jer smo bez Njega presiromašni. 

Usred svijeta hranimo gladnog Isusa

U nastavku stavljam pred vas jedno svjedočanstvo blažene Majke Terezije, najvećeg Samarijanca XX. stoljeća. Kada govori o ključu uspjeha svojih sestara Majka Terezija kaže: „Kako sestre to sve rade? Naš rad je plod molitve i žrtve. Za nas je Euharistija, Kruh s neba, naš život. Zato imamo svaki dan jedan sat klanjanja. Da bismo mogle to činiti, nismo skratile rad za siromahe. Ja bih vam nešto rekla. Ako zaista hoćete da budete sve samo za Isusa, to klanjanje, to „biti s Isusom“ je najlakši put. Isus je sebe učinio gladnim, žednim, golim, bez stana, samim… Usred svijeta mi hranimo gladnog Isusa. Čudesno je kod naših mladih sestara to da one ne samo mogu to raditi, baviti se tim djelovanjem, nego su sretne što to rade. Mi smo na zemlji samo za naj-najsiromašnije, za ljude koji nemaju nikoga, koje nitko neće, koje ni bolnica neće, ni država neće, koji nemaju ništa da bi mogli dati. Ipak oni su naša sestra, naš brat. Ista ruka Božja je i njih stvorila. Oni su isto tako stvoreni da ljube i da budu ljubljeni. Ja vam iskreno kažem da smo mi, misionarke ljubavi, mnogo više dobile od njih nego što smo dale njima. Naše sestre u mnogim gradovima rade po noći. Idu van i uzimaju ljude s ulica. Tako rade u Kalkuti, u Rimu i u drugim mjestima. Donose bolesnike s ulice. Jedne večeri donijeli su jednu ženu kojoj je tijelo bilo puno crvi. Samo joj je lice bilo čisto. Rekla sam sestrama: „Gledajte druge, ja ću nju uzeti sebi.“ Što sam mogla učiniti, učinila sam. Položila sam ju na postelju u našoj kući za umiruće. Ona je uzela moju ruku i tako je bio lijep osmjeh na njenom licu, koji još i sada mogu vidjeti. Nikad nisam vidjela takvu radost. Rekla je samo jednu riječ: „Hvala!“ Zapitala sam se što bih ja rekla na njenom mjestu. Nastojala bih da dobijem nešto, rekla bih da sam gladna, da sam bolesna, da me crvi jedu. Ona je samo rekla „hvala“ i umrla. To je ljubav naših ljudi. Ona je meni dala mnogo više: ona je, naime, učvrstila moju vjeru: to je Isus; zaista, to sam Njemu učinila.“ 

Nudimo ljudima živu vodu: Isusa i Evanđelje

Na današnji dan, 22. kolovoza, sestre i braća Majke Terezije polažu ili obnavljaju svoje zavjete pod plaštom Bezgrešnog Srca Marijina pripremajući se za skori blagdan svoje utemeljiteljice. Majka Terezija je za života rekla da Crkvi želi podariti nove svece, nove samarijance koji će u ispaćenim ljudima prepoznavati Isusovu žeđ za ljubavlju. Duhovno i materijalno siromaštvo koje svakodnevno progovara kroz naše informativne emisije poziva nas kršćane zore trećeg milenija da izađemo na ulice i trgove i da ljudima nudimo živu vodu: Isusa i njegovo Evanđelje.