Otvorenost i poslušnost Božjem glasu

Ne samo u našemu narodu, već i u svijetu, među radnicima se sve više osjeća nezadovoljstvo u radu. Ako se uvijek u povijesti „lupalo“ po nečijem džepu, onda se „lupilo“ po onom radničkom, a svaki radnik vrijedan je svoje plaće (usp. Lk 10, 7). Nije li nam onda teško gledati gotovo svakoga dana kako sve više ljudi ostaje bez posla ili kako pak čovjek radi, a ne primi pošteno zarađenu plaću? Kako da čovjek onda bude zadovoljan svojim radom, kako voljeti svoj posao? I konačno, kako onda u takvoj situaciji prehraniti sebe i obitelj?

Prvo mjesto pripada samo i jedino Gospodinu

Svakoga dana sa svojih poslova toliki očevi i majke, a možda i bake i djedovi, dolaze u svoje domove sve umorniji, sve iscrpljeniji, a onda naravno i manje raspoloženi za bilo kakve razgovore i aktivnosti unutar obitelji te uslijed toga često dolazi do nepotrebnih svađa i prepirki, sve manje supružnici onda ostaju i otvoreni u primanju dara novoga života, novoga čovjeka... Tako se sve ubrzalo, pa i sam čovjek, jer je danas ispred svega, pa i ispred samoga čovjeka, stavljen profit, a zaboravljamo da prvo mjesto u našim životima pripada samo i jedino Gospodinu. Stavimo li Njega na neko drugo mjesto koje mu ne pripada, sve nam ide u krivo, ništa nam ne ide od ruke.

Naše ime urezano je u Gospodinove dlanove

Zato nam i danas svojom osobom i svojim imenom kao uzor i primjer stoji sveti Josip. U Bibliji, svako ime koje se veže uz neku osobu, vezano je i uz određeno poslanje u svijetu koje ta osoba ima. Tako i nakon naše smrti jedino što ostaje jest naše ime te će nas drugi pamtiti po našem imenu koje je urezano i u Gospodinove dlanove. Baš zbog te činjenice pozvani smo se cijeloga života truditi činiti što više dobra kako jednoga dana ljudi koji su nas poznavali na naše ime ne bi odmahivali rukom. Svojim imenom sveti Josip govori nam i poručuje nam da će „Bog nadodati“ te ga onda ne prepoznajemo samo kao Djevičina zaručnika ili drvodjelju ili tesara, već u njemu prepoznajemo čovjeka čijoj je odgovornosti Gospodin povjerio svoga sina Isusa i njegovu majku Mariju.

Gospodinu i Njegovu glasu je apsolutno poslušan

Iako je bio jedna od najšutljivijih osoba Novoga zavjeta, sveti Josip nam i te kako progovara primjerom svoga života. Ono što kod njegove osobe najviše fascinira jest njegova otvorenost i poslušnost Božjem glasu. Što je god Gospodin od Njega tražio, on je to poput Blažene Djevice i izvršio te se nije nimalo pokolebao ili išao ispitivati je li nešto zaista od Boga ili nije. Bila je to totalna poslušnost. Drugačija poslušnost od one koju su imali Adam i Eva kada su prekršili Božji nalog kada su jeli plod sa stabla spoznaje dobra i zla. Oni nisu znali što bi s tim stablom jer su bili zavedeni. Iako su čuli Božji glas, igonorirali su ga. No, sveti Josip je drvodjelja. On zna kako treba raditi sa stablom, zna što hoće od stabla i Gospodinu i Njegovu glasu je apsolutno poslušan te kao takav bere i najbolje plodove toga stabla.

Josip je čuvao najveće blago obitelji: samoga Gospodina

A stablo koje je nama u središtu pozornosti kroz korizmu jest stablo kojem svako drugo stablo zavidi na čarnom sjaju i „s takvim lišćem, cvijetom, plodom, nikoji ga nema gaj.“ Stablo je to križa. I na tom drvu Isus je pokazao svoju poslušnost svome nebeskome Ocu: „Neka bude tvoja volja!“ Takvoj poslušnosti Božjem glasu i mi težimo ove korizme: napredovati u spoznaji Isusa Krista i u životu slijediti njegov primjer. Josip je bio poslušan, čuvao je najveće blago obitelji: samoga Gospodina. A gdje nam je blago, ondje nam je i srce. Gospodin će u tu škrinjicu našega srca uvijek nešto nadodati. Stoga gledajmo da tu škrinjicu držimo uvijek otvorenom kako bi ostatak ovog korizmenog vremena utišali svoj glas i želje te kako bi što više mjesta dali Gospodinovom glasu, Gospodinovoj riječi... Jer, čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Amen.