Sve mogu u Onome koji me jača

Sigurno ste se vi barem jednom susreli s osobom čija vas je životna priča dotaknula i sigurno ste primjetili kako takve osobe imaju onu unutarnju radost i posebnu volju za životom. Mi smo ovaj tjedan razgovarali s jednom takvom osobom. Natalia Levak, studentica Kataločkog bogoslovnog fakulteta i suradnica Pastorala mladih podijelila je s nama svoju životnu priču. Naime, prije osam godina transplantirala je jetru, a donator je bio njezin otac. Otkrila nam je kako se živi s transplantiranim organom, s kojim se problemima susretala i kako se uspjela izdići iznad svih poteškoća.

Natalia, prije 8 godina si transplantirala jetru. Kako se živi s transplantiranim organom?

S transplantiranim organom se na početku živjelo vrlo oprezno. Svi su me mazili i pazili. Držali su me kao u staklenoj kugli. Stalno se pazilo da ne pokupim neku bakteriju kako se organ ne bi oštetio. Kako je vrijeme prolazilo svi su shvatili da se ja jednostavno moram priviknuti i prilagoditi na neke stvari pa su me pustili. I danas živim normalno.

Već dok si bila novorođenče krenuli su tvoji zdravstveni problemi. Ispričaj nam kako je izgledalo tvoje rano djetinstvo.

To bi bilo bolje pitati moje roditelje, posebno moju majku. Ja sam bila prvo dijete u obitelji i problemi su se javili možda upravo zbog toga. Imala sam problem sa žućnim vodovima, nije se razvio kanalić koji vodi od tankog cijeva do jetre. Tako sam ja bila na prvoj operaciji s mjesec i pol dana. Mama mi je pričala da je već napamet znala sve stepenice do moje sobe na Rebru. U to vrijeme, kada bih ja zaspala, mama je brzo odlazila pomoliti se na Kamenita vrata i ponovno se vraćala meni u bolnicu.

Puno vremena si provela u bolnici. Osjećaš li da ti nedostaje taj jedan dio djetinstva?

Što se tiče obitelji i zajedništva ne, jer su mi roditelji jako puno dali i ponekad znam reći da sam čak pomalo i razmažena jer su me jako, jako puno pazili i dali mi svu ljubav. Kada su se počeli pojavljivati veći problemi bilo mi je 6 godina i baka mi je tada rekla: „Ako bude trebalo, tata će te spasiti!“ Ja tada nisam znala što to znači, ali eto sedam godina poslije se to i ostvarilo. Često znam reći da mi je mama dala život, nosila me devet mjeseci pod svojim srcem, ali ja sam morala uzeti i još dio tate kako bih imala pola-pola. :o)

Transplantacija jetre obavljena je u Francuskoj, a donator je bio tvoj otac, zar ne?

Nalazi su se pogoršali s ulaskom u pubertet i, s obzirom na cjelokupno stanje, liječnici su odlučili da je bolje da odemo u Francusku. Tada se još nije znalo da ću jetru dobiti od tate. Kada smo došli tamo liječnik je pitao moje roditelji jesu li spremni dati dio sebe da mene spase. Imala sam sreću da su mi oboje mogli biti donatori. Prvo su odlučili da će donator biti moja mama jer je tata malo jači čovjek. Napravili su nam sve pretraga - moraš biti potpuno zdrav, od korijena kose do malog prsta na nozi. Na kraju su se ipak odlučili za tatu jer je bilo vjerojatnije da će moje tijelo prihvatiti organ zbog iste krvne grupe. Inače bi mi morali napraviti potpunu transfuziju krvi. Osim toga rekli su da su primjetili da će majka tu neizvjesnost i ičekivanje rezultata operacije ipak bolje podnijeti.

Posebno pamtiš trenutak prije operacije. Što se tada događalo?

Bio je to 15. studenoga 2005. Mama se htjela pozdraviti i sa mnom i s tatom, ali dok je bila u mojoj sobi, tatu su već odveli tako da ga nije vidjela prije operacije. Ispod svoga kreveta sam stavila krunicu i nakon operacije te krunice više nije bilo. Ni danas ne znam što se dogodilo s njom. Mene su odvezli pred operacijsku dvoranu, a tata je već bio tamo. Pogledali smo se i pružili si ruku. Rekao mi je da me puno voli i da će sve biti dobro. I ja sam njemu odgovorila da ga volim i da se vidimo poslije.

O tvojoj volji za životom govori i to što si se nakon operacije sama probudila iako si trebala biti pod anestezijom 24 sata.

Da, operacija je trajala 18 sati. Nakon toga sam trebala biti pod anestezijom 24 sata, ali sam se sama probudila. Aparati na koje sam bila priključena su podivljali, liječnici nisu znali o čemu se radi. Ja se sjećam da mi je užasno smetala cijev u ustima i da sam im pokušala signalizirati da mi to izvade. Rekli su mi da nikada nisu imali pacijenta koji se s toliko želje borio za svoj život i sam se probudio nakon takve operacije.

Međutim, ipak su se javili problemi. Tijelo ti je gotovo odbacilo organ. Kako se na kraju to sve ipak uspjelo posložiti?

Za to sam djelomično i ja kriva jer sam bila pomalo neoprezna. Rekla su mi da ne smijem previše hodati po hodnicima da ne pokupim neku bakteriju, ali ja sam stalo htjela hodati jer je na drugom kraju hodnika bio moj tata. Sestra mi nije na vrijeme dala antibiotik i nakon toga sam ponovno završila na intenzivnoj. Zbog svega toga su mi počeli i davati kortikosteroide od kojih sam u mjesec dana dobila 30 kilograma. Poslije transplatacije je još godinu dana bilo problema i stalno sam bila na pretragama, ali nakon dvije godine se sve stabiliziralo i nalazi su sada odlični. Dan-dva prije operacije primila sam bolesničko pomazanje. Vjerujem da je i to jako puno pomoglo.

Što  je za tebe u tim trenutcima bilo najvažnije? Kako si ti sve to proživljavala?

Ja sam bila trinaestogodišnja djevojčica. Tada su me trebale mučiti prve ljubavi i ocjene. Ocjene su me zapravo i mučile jer sam 7. i 8. razred polagala po razredbenim ispitima, ali sam bila jako uporna. Mučilo me i kako moji bližnji to proživljavaju, posebno moja baka s kojom sam jako povezana. Bilo mi je važno kako su moji prijatelji. Čuvam još uvijek sva pisma i sve plišane igračkice koje sam dobila u to vrijeme. Čak sam dobila pismo iz Lepoglave. Hvala svima koji su mi to vrijeme na bilo koji način pomogli. Pošto jako volim rukomet, i to me je držalo u to vrijeme. Rukometaši su odigrali veliku moralnu ulogu i hvala im!

Koliko ti je vjera u svemu tome pomogla?

Moja mama zna često reći da smo mi prije išli u crkvu samo iz neke tradicije. Nije tu bilo neke dubine kao danas. Taj križ koji smo mi dobili, dakle moja bolest nas je sve promijenila. U nekim trenucima kada se boriš za nešto shvatiš da se nemaš za što uhvatiti osim za Njega. Jako volim onaj citat: „Sve mogu u onome koji me jača.“ Sve ono što sam ja prošla me naučilo da je vjera najvažnija u životu i to me usmjerilo putem kojim trebam krenuti. Znam sigurno da ne bih bila osoba koja sam danas bez svega onoga što sam prošla.

Cijeniš li danas više život zbog svega što si prošla u djetinstvu?

Puno više cijenim one male stvari u životu. Sretna sam kad druge mogu učiniti sretnima, npr. fotografiranjem. Puno više cijenim prijateljstvo. Okružila sam se ljudim za koje znam da su uvijek tu uz mene. Na prvom mjestu mi je Bog. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da kada je On na prvom mjestu da je i sve ostalo na pravom mjestu. Sve to daje ti ono unutarnje veselje.

Od kuda dolazi sva ta radost?

Radost proizlazi od Boga. Moja mama često zna reći da oni nisu znali od kuda meni sva ta snaga i veselje i da sam ih u najtežim trenucima ja najviše bodrila. Treba uvijek vjerovati da Gospodin zna najbolje što nam je potrebno i da će nam to i dati. Uvijek sam bila sigurna da ima plan za mene. Svatko dobije križ koji može nositi. Veseli me to jer znam da me čeka još puno divnih stvari. Znam da će mi Gospodin poslati i onog pravog za mene. Jako volim djecu i zbog toga sam i upisala KBF i nadam se da ću jednog dana imati puno djece. Htjela bih i pomagati djeci koja imaju problema s organima kao i ja. Ali, to su sve moji planovi. Vidjet ćemo što je On isplanirao.

Aktivna si i u župi i u Pastoralu mladih. Koliko ti to znači i što ti to predstavlja?

Znači mi jako puno. To je jedno novo iskustvo preko kojeg sam upoznalo puno divnih ljudi, sklopila mnoga prijateljstva. Pastoral mladih. Connecting people. Svima preporučam da se uključe. :o)

I za kraj - koja je tvoja poruka svima onima koji su pročitali ovaj razgovor?

Budite sretni, budite veseli i volite ljude oko sebe. Budite radosni i prepustite se Gospodinu. Stavite ga na prvo mjesto i sve ostalo će se posložiti. Treba nam samo malo hrabrosti da pratimo Njegovu volju.