Isus i pakao

Na jednoj već dobrano išaranoj školskoj fasadi u Zagrebu već se dugo vremena nalazi jedan zanimljiv grafit koji glasi: „U raju je dobro, ali u paklu je ekipa.“ Budući da se poruka nalazi na školskoj fasadi, moguće je zaključiti da su njezini autori vjerojatno mlađi ljudi. Ako je to istina, onda se nužno nameću pitanja: kako mladima danas govoriti o važnim istinama vjere ili pak o svetom životu kada se čini da im ništa više nije sveto i da su izgubili osnovnu razinu poštovanja prema svetome? Ipak, bilo bi pogrešno zbog ovoga primjera odmah ocrniti mladoga čovjeka i držati ga nesposobnim za prihvaćanje i provođenje svetoga života. 

Čini se da ovaj grafit više ocrtava vrijeme i društvo u kojem mladi čovjek odrasta, a manje njegovo duhovno promišljanje i osobni stav. Stoga ovakvi i slični grafiti samo govore o snažnoj prisutnosti duhovne nezainteresiranosti ili vjerskog indiferentizma u kojemu se ništa ne uzima ozbiljno i u kojemu je Bog stavljen u izlog kao jedan od artikala na kojega se može ili ne treba računati.

Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju

No, ostaje pitanje kako unatoč takvoj situaciji govoriti o temeljnim istinama vjere u koje svakako ulazi i postojanje pakla. Odgovor na ovo pitanje valjalo bi najprije potražiti u životu Isusa. Poznato je da se Isus nije bojao govoriti o paklu i da nije zaobilazio ovu temu, ali ako se pomnije istražuju naslovnici kojima se Isus obraćao kada je govorio o paklu, doći će se do jedne više nego zanimljive činjenice. Naime, u evanđeljima se ni na jednom mjestu ne spominje da je Isus o paklu govorio carinicima ili grešnicima, nego je o tome govorio ili svojim učenicima ili onima koji su se držali vjerskim vođama, poput farizeja i pismoznanaca. Može se, dakle, zaključiti da je Isus o paklu govorio onima koji su se držali svetima, a o nebu onima koji su se priznavali grešnicima. Nije li se kroz povijest, pa čak i danas, činilo obratno? 

Isus zapravo pokazuje pravi smjer kojim se treba ići ususret današnjem čovjeku. Tolikim suvremenim carinicima i grešnicima valjalo bi progovoriti, a još više životom svjedočiti o radosti života s Bogom. Prije nego što se nekoga „bezbožnika“ unaprijed osudi, valjalo bi ga približiti Isusovoj riječi: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju“. Jedino po susretu s tom Riječi Života moći će se doći do spoznaje istine da je jedina i prava ekipa ipak ona u raju.