Život čovjeka koji vjeruje nije smrt

Smrt... Ne čitamo u Knjizi postanka da ju je Bog stvorio. „Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane...“ (Mudr 1, 12-14). A baš u suprotnosti s tim puno puta trčimo stazama koje ne završe dobro, koje su bez cilja, bez smisla. Tu se čovjek muči, ništa i nikoga ne vidi i bori se sam sa sobom te ulazi u sve veću i veću tamu. A život čovjeka koji vjeruje nije smrt.

U smrti je nastanjen život

Iako je smrt dio naše svakodnevice, napokon i dio našega života, vrlo malo ili gotovo nikako o njoj ne želimo razmišljati jer tada smo suočeni sa svojim krajem, suočeni sa činjenicom da nas nema. No, „taj strah iščezava kada nam se pridruži drugo ljudsko biće, kad osjetimo nečiju blizinu. U samom prevladavanju straha otkriva se i bit straha: čovjek se boji samoće, jer može živjeti jedino u društvu i u blizini drugih“ (usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo). No u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) Gospodin umire na križu: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5, 8). „Stoga umiranje više nije put koji vodi u samoću, nego vrata smrti ostaju otvorena, otkako je u smrti nastanjen život i otkako u njoj prebiva ljubav. Jer ljubav je temelj besmrtnosti, a besmrtnost se svodi jedino na ljubav. A ta tvrdnja, onda, znači i to da onaj koji je ljubio u ime svih – svima izborio besmrtnost.

Svijet je žedan uskrsne radosti

To je upravo smisao one biblijske poruke da je njegovo uskrsnuće naš život“ (usp. J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo). To otajstvo naše vjere večeras slavimo: Gospodinovo uskrsnuće je naš život. Time i naša smrt nije kraj, već početak. Tada ona nije mrak i tama jer tu tamu od nas, ali i iz nas tjera sam Gospodin svjetlom svoga uskrsnuća jer u Njemu prepoznajemo „Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1, 9). Zato i slavlje večeras započinje unosom Uskrsne svijeće u naše tmine, među svakoga od nas. Paleći svoje svijeće na Uskrsnoj svijeći, na samome Kristu, željeli smo samima sebi, ali i drugima otkotrljati taj grobni kamen navaljen na naše srce koji je skrivao Život. To ne činimo samo večeras u prostorima crkava već to svijetlo uskrslog Krista želimo donijeti svima onima koji će dolaziti u naše živote. Jer kršćanin svojim životom ne živi ništa drugo nego navješćuje da je Krist uskrsnuo od mrtvih, da je svojim uskrsnućem obnovio naš život. A te obnove, te uskrsne radosti svijet je žedan.

Uskrsnuće je vrhunac našega života

Slavlje svetkovine Uskrsa vrhunac je liturgijske godine, uskrsnuće je vrhunac našega života, to je naš cilj. A kada trčimo prema cilju onda točno znamo i za što trčimo i kamo trčimo. Staza je označena. Skrenemo li s tog puta života, trčimo prema nekom drugom cilju. Za taj cilj nismo stvoreni. „Trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv (1 Kor 9, 24-25): a to je život vječni. Na tom putu osvajanja neraspadljivog vijenca neka nas obasjava Gospodinovo svijetlo čijom smo mukom, smrću i uskrsnućem spašeni i oslobođeni!