Ne bojte se ići ukorak s Isusom!

Osim što će svim mladima Zagrebačke nadbiskupije ova korizma na poseban način ostati u sjećanju po mnogim druženjima sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, za nekolicinu onih koji su svake korizmene nedjelje sudjelovali u pripremama tih druženja posebno je i novo prijateljstvo koje su sklopili sa časnom sestrom Jelicom Bilić koja ih je uvijek dočekala radosna i otvorena srca i spremnih lonaca  za čaj i cedevitu. Pročitajte kako je s. Jelica doživjela ove „Misije u gradovima“ te što misli o današnjim izazovima s kojima se mladi susreću u svom vjerničkom životu.

Za vrijeme održavanja projekta „Misije u gradovima“, svake korizmene nedjelje bili ste s mladima pripremajući agape nakon svete mise. Kako su iz Vaše perspektive protekle ove Misije i što mislite hoće li imati odjeka u životima mladih?

„Misije u gradovima“ su nešto novo, a samim time i izazovno. Mladi danas uvijek traže novosti, ne žele sputanost, monotoniju nego žele radost, slobodu, uživanje... Mladi – to je prekrasna riječ, a i biti mlad je također prekrasno. Svi znamo kakav treba biti jedan kršćanin vjernik, a i mladi koji su kršćani puno su zreliji i odgovorniji u životu Crkve i društva. Misije su ponuda osvješćivanja i produbljivanja vjere u Boga. Doprinos ljepoti liturgije, molitve i pjesme – to su znakovi vjernosti Bogu. Sve lijepo što se događa ostaje nam dulje u sjećanju pa se nadam da su i mladi kroz ove Misije osjetili radost zajedništva i blizinu Božju od koje mogu živjeti. Radosni susreti, pozdravi, kultura govora, sve su to odjeci Misija i dobro je da se tako nešto održalo i u našem Zagrebu.

S mladima pripremate čaj i cedevitu, a atmosfera je uvijek radosna i puna smijeha. Budući da nemaju svi uvid u taj dio pripreme, možete li s nama podijeliti neku anegdotu koje se rado sjećate iz druženja s mladima?

Spontanost i radosno služenje mladih i mene u pripremi, kroz smijeh i šale – sve je to odgovor na zajedništvo na koje nas i evanđelje poziva: „Gle kako je dobro i lijepo kao braća zajedno živjeti.“ Mislim da su mladi osjetili kako je lijepo što mogu činiti nešto dobro za druge. Svaki put sam ih priupitala: „Jeste li bili na svetoj misi?“, a oni bi uglas odgovorili: „Jeesmoooo!“

Što mislite, koliko je danas mladom čovjeku teško biti autentični svjedok vjere?

Odgoj od kuće puno znači, ali ima i mladih koji su sami našli vjeru u Boga, a nažalost ima i mladih koji su prepušteni ulici i koji nemaju smisla u životu. Biti kršćanin je danas za mlade izazov, no ponekad nisu u skladu s Božjim zakonom, posebno mladi koji žive prije braka kao da su već u braku. Ljepota mladog čovjeka je u davanju, iskrenosti, radosti, prijateljstvu, toleranciji, razumijevanju, a to se može postići molitvom, obdržavanjem Božjih zakona i jačanjem volje i karaktera u ustrajnosti u dobru. Čim je vjernik, čovjek već treba biti donekle autentičan poslanju vjernosti Bogu. S Bogom se lakše ide kroz život, zato dragi mladi, ne bojte se ići ukorak s Isusom!

Kao časna sestra koja svoju službu vrši u katedrali, stalno se susrećete s bogoslovima. S kakvim se izazovima susreću mladi koji se odluče za duhovni poziv? Možete li se prisjetiti kako je to bilo u vrijeme kada ste Vi donosili tu životnu odluku – je li tada bilo teže ili lakše?

Osobni susreti s našim bogoslovima su s moje strane dragi, radosni i uistinu sam Bogu zahvalna za svako darovano zvanje, bilo svećeničko, bilo redovničko. Svakodnevno molim za milost ustrajnosti u mome zvanju i za sva duhovna zvanja u Crkvi. Kad osjetimo Božji zahvat u nama onda tražimo odgovore, je li to zvanje ili neko drugo poslanje, samo što prije nije bilo toliko medija koji nas odvode od nas samih. U moje vrijeme knjiga je bila naš najveći medij, u župi je bila knjižnica pa smo mi djeca, kad smo išli na vjeronauk, uvijek posudili neku knjigu i do drugog sata vjeronauka vratili da i druga djeca mogu čitati. Ja sam poslije osmog razreda osnove škole došla u samostan ovdje u Zagrebu gdje sam bila četiri godine, nakon završene srednje škole došle su dvije godine novicijata, a zatim pet godina juniorata. Sve je to vrijeme izazova, traženja, preispitivanja je li to ono pravo, želi li dragi Bog to od mene… Ta pitanja su uvijek ista, prije, sada, poslije… Odgovor „Da!“ odgovara se za cijeli život. Uz molitvu i zavjete uvijek iznova odgovaram Bogu „evo me, pozvao si me“. Tako i naši bogoslovi svakodnevno odgovaraju Bogu svojim odabirom da služe narodu i da vode u nebo s Božjom riječi i svojim životom. Naravno, ponekad ima i poteškoća, neki dođu pa uvide da to nije za njih te na kraju odustanu… Moje je mišljenje da, kad je netko već došao, znači da klicu zvanja ima, samo treba raditi na sebi i surađivati s milošću Božjom. Molimo da uvijek imamo dobrih i svetih svećeničkih i redovničkih zvanja.

Pripadate družbi časnih sestara Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale i odnedavno blažene Drinske mučenice. Kako one danas mogu mladima biti primjer za nasljedovanje?

Najprije zahvaljujem dragom Bogu što pripadam družbi sestara Kćeri Božje ljubavi na koju sam ponosna. Radosni smo što imamo pet sestara mučenica blaženih! Treba ih upoznati, zanimati se za njihov život, izlazi i bilten u kojem se može naći kratak životopis te službena molitva blaženim Drinskim mučenicama koja se može svakodnevno moliti. Mladi im se mogu utjecati za zagovor, upoznati njihove životne krjeposti, a to su prije svega ljubav za čovjeka u potrebi i nesebično darivanje za bližnje. Kad ih se upozna i zavoli, čovjek ih osjeti kao da su tu među nama. Živjele su skromno, jednostavno, s puno ljubavi za čovjeka, a Isusu se ide upravo preko čovjeka. Gladnoga nahrani, žednoga napoji, gologa obuci – to su činile naše blaženice. Mladom čovjeku mogu biti uzor u ljubavi i davanju. Utječimo se svakodnevno u njihov moćni zagovor u svojim životnim potrebama. Blažene Drinske mučenice, molite za nas! Neka taj zaziv bude svakodnevno na našim ustima!