Isus: izvor u pustinji

Dominantan simbol korizme jest pustinja. U našoj nutrini, kao i u svijetu oko nas, ne manjka pustinja. To su naše slabosti, to su pokušaji da svijet i društvo izgradimo bez Boga, to jest da prerežemo korijene od kojih živimo. I eto ti pustinje. To je svijet bez Boga.

Takav je svijet opasan za život. Sva sreća da u tom i takvom „pustinjskom“ svijetu uvijek postoje oaze. To su ljudi koji su snagom vjere povezani s Izvorom i svjedoče kako je živjeti lijepo kada se živjeti zna. Nisu li upravo sveci najveći Božji umjetnici? Njihov život s Isusom donosio je i neprestance donosi novo proljeće u Crkvu i svijet. Korizma je poziv meni i Tebi da pođemo na put i da u vlastitim pustinjama i pustinjama svijeta tražimo Izvor, Isusa koji je voda živa. Da se ne navežemo na prolazne sigurnosti, a zaboravimo tražiti i žeđati za onim što je vječno. Svi ljudi, i mi kršćani, stojimo pred sotonskim obećanjem, a to je prolaznost, i Božjim, a to je vječnost. Na nama je izabrati između zavodljivosti i privlačnosti prolaznoga i skrovitosti onoga što nikada ne prestaje. Kada je Isus započeo svoje poslanje, Duh ga je odveo u pustinju gdje ga je sotona napastovao. Nije bio kušan samo da bi bio iskušan, već radi toga da svatko od nas progleda i vidi kakva su sotonina obećanja. Sotona nam obećava sjajan prolazni život, prepun ugode i slave, bogatstva i zadovoljstva – pod jednim uvjetom – odreći se vječnoga života. Tužna je činjenica što ne čitamo Sveto pismo – ni mi kršćani! – pa smo pritisnuti zamkama zloga, a ne poznajemo Isusa i njegova obećanja koja jedina nadilaze svaku našu želju.

Molimo Duha Svetoga da u ovoj korizmi povede i nas u pustinju, da u nama pobudi žeđ za Isusom i učini naš život oazom za mnoge koji su žedni Boga.