Memento mori

Do sad si se više puta u životu susreo sa smrću. Smrt je stvarnost koja je sveprisutna, ali mi kao da o njoj ne želimo govoriti. Moraš i sam priznati da te hvata neka nelagoda kada netko u tvojoj blizini spomene smrt, ili pak groblje, ili nešto tome slično. I o tome se zato šuti, a kada se pak dogodi onda se kroz to prođe onako - hrabro i uzdignute glave, jer mi ljudi ne smijemo plakati da ne bi drugi rekli da smo slabi. A onda kada smo sami, duša nam viče i plače zbog smrti nekog nama dragog i kao da nam se svijet ruši. Tada, u toj samoći, nema nikakve nelagode zbog smrti niti straha zbog groblja, lijesa ili pak mrtve osobe. Tada samo boli. O koliko samo griješimo kada je smrt u pitanju. Kako samo krivo poimanje te stvarnosti imamo. Zapravo u takvim situacijama na vidjelo izlazi naša iskrena vjera, a onda se i možemo pitati: jesmo li, kada je smrt u pitanju, uopće pravi vjernici!?

Ljudski je plakati

Ljudski je plakati kada nekog izgubimo, osobito kada je to član naše obitelji ili pak dragi prijatelj. Naše emocije nas prevladaju i normalo da se duša mora olakšati puštajući suze da teku. No moraš priznati da najčešće u takvim situacijama svu krivnju na Boga svaljujemo. Zašto je to dopustio? Zašto je Bog takav? Priznaj da i sam znaš da Bog nije kriv. U takvim situacijima Bog je najviše uz nas, On nam daje snagu, On zna kako je to jer On je Sina svoga za nas u smrt predao. Sitaucija gubitka voljene osobe, ma koliko god isprva djelovala kao bezizlazno teška, za nas vjernike mora biti situacija izgradnje svoje vjere. U takvoj situaciji sjeti se one latinske: memento mori, sjeti se svoje vlastite smrti koja će doći. Taj trenutak bit će ti zasigurno najljepši jer ne samo da ćeš susresti Spasitelja, nego ćeš u njegovoj blizini susresti i svoju majku ili oca ili pak prijatelja koji su otišli prije tebe i čiji te odlazak toliko bolio. Dakle, smiješ plakati i smiješ biti žalostan, ali moraš biti pun vjere u budući susret i pun utjehe koju ti Bog daje jer naši nas najmiliji ne napuštaju, samo su uz nas na jedan drugačiji način, usuđujem se reći kao naši dragi anđeli.

Poticaj na bolji i ljepši život

Memento mori! Kada bi nam to bilo na pameti malo češće, svijet bi bio drugačiji. Ljudi kao da nisu svjesni svoje prolaznosti pa u želji za dobitkom, u želji da sve imaju i posjeduju nerijetko sve pred sobom gaze i ruše. I onda, u treptaju oka, sve nestaje, a njih se više nitko i ne spominje. Kada bi se češće sjetili svoje smrti bili bismo ponizniji, bolji prema drugima i ono najbitnije: iskoristili bismo svaki darovani nam trenutak. Moraš priznati da često svoje vrijeme potrošiš na gluposti: igrice, televizija, internet... I sve se to događa u zatvorenosti tvoje sobe, u samoći. No u tome trenutku - memento mori - sjeti se svoje smrti i znaj da moraš iskoristiti svoje vrijeme na najljepši način, dati ga drugima, biti s drugima, voljeti druge.

Eto, vidiš da smrt nije tako strašna. Zapravo je poticaj: poticaj na bolji i ljepši život, život koji je ispunjen nadom u novi život, Život u Kristu i Život s Kristom. I ovih dana kada ćeš obilaziti grobove svojih najmilijih, ne budi žalostan, nego se prisjeti riječi koje govori stara pobožnost križnoga puta: I tebe će jednom položiti u grob. Gledaj da ti tijelo bude izmučeno trudom i naporom dobrih djela pa da tako ustane slavno na život Vječni.