Učini srca naša po Srcu svome

„Gle ovo Srce što je toliko ljubilo ljude te se nije ništa štedilo sve do iscrpljenja i skončanja da im posvjedoči svoju ljubav“ – riječi su koje je Gospodin uputio sv. Mariji Margareti Alacoque i kojima je započela povijest današnje svetkovine koju je za cijelu Crkvu uveo papa Pio IX. 1856.

Isus želi da postanemo dio Njegovog velikog srca

Svatko od ljudi nekoga (tatu i mamu, bake i djedove, braću i sestre, prijatelje) ili nešto (važne događaje u životima) nosi u svome srcu i svim tim djelićima života čovjek u svom srcu daje posebno mjesto te se zbog toga radosno prisjeća i osoba i događaja koji su obilježili njegov život.

Koliko nam je srce važan organ govori nam činjenica da bez njega ne možemo živjeti i stane li ono kucati, nije dobro. Kada damo nekome svoje srce (i ovo tjelesno i „duhovno“), kao da smo nekome predali čitav svoj život. A uzor u tome davanju drugome čovjek vjernik gleda u Isusovom srcu. Govoreći o tom Srcu misli mi odlaze u baziliku Srca Isusova u Zagrebu gdje je Isus prikazan s raširenim rukama i otvorenim srcem te stječemo dojam da nas čeka da uđemo u Njegovo srce, da ga istražimo kako bi postali dio Njegova velikoga srca kojim traži „izgubljenu ovcu, dovodi natrag zalutalu, povija ranjenu i okrijepljuje nemoćnu te bdije nad pretilom i jakom i sve pâse pravedno.“ (usp. Ez 34,16) 

Gdje je ljubav, ondje je i Bog

I unatoč svemu tome, mi ponovno i ponovno stupamo zabranjenim i krivim putovima. A jedino što Gospodin želi od nas jest da nas privine na svoje srce i da slušamo otkucaje samo Njegova srca kako bi naša srca bila poput Njegova. To će onda i biti vrše li samo dvije zapovijedi ljubavi. Reći će sv. Mala Terezija, „Gospodinu nisu potrebna naša djela, već naša ljubav“, a bl. Majka Terezija zaokružiti „gdje je ljubav, ondje je i Bog.“ Upravo nam toga danas najviše treba u našim obiteljima, u našoj domovini i svijetu, jer ako ne ljubim bližnjega, svojega brata kojega vidim, kako ću onda ljubiti Gospodina kojega ne vidim. (usp. 1 Iv 4,20) Kako Gospodinu mogu dati srce u kojem su oholosti, lijenosti, upereni prst, ogovaranja, klevetanja i  „ja“ na prvom mjestu... Te nepravilne otkucaje našega srca jedino ispravlja ljubav čiji uzor gledamo samo i jedino na križu na kojega je Isus i pribijen zbog toga jer smo često puta htjeli biti „kao bogovi“ (usp. Post 3,5) umjesto da budemo ono što jesmo – Božja slika (usp. Post 1,26), odraz ljubavi Njegova srca... Zato i ljubav nije nešto sladunjavo, prolazni osjećaj ili pak puki užitak. To sve traje samo jedan tren. A Božja ljubav je vječna i stalno i uvijek ispočetka traži tu zalutalu ovcu (usp. Lk 15,3-7) jer zdravima liječnik nije potreban, već bolesnima (usp. Lk 5,31)... Tu i takvu ljubav Isusova srca nismo pozvani iskazivati samo kada nam je u životu lijepo ili samo prema odabranim osobama ili kada se nama to sviđa ili prohtije, jer... što tada činimo posebno? (usp. Lk 6,32)

Najljepše je ljubiti druge kao što nas Bog ljubi

U „Isusovom srcu ima mjesta za ljude sve jer je došao svima, svima da ga zavole.“ A zavoljet će ga preko nas. Kako i koliko vjernici svjedoče Gospodina svojim mislima, riječima i djelima, toliko će i drugi ljubiti Gospodina jer Njegovu ljepotu prepoznaju preko nas. Ta na Njegovu sliku smo stvoreni!  

Stoga, neka od sada i naša srca budu otvorena i puna ljubavi poput Isusova budući da je, kako nam piše i svjedoči bl. Majka Terezija, „najljepša stvar na svijetu ljubiti jedni druge kao što Bog ljubi svakoga od nas. To je razlog radi kojega smo u ovom svijetu...“