Tko je moj bližnji?

Drage sestre, draga braćo!

Razmišljate li kada o vječnosti, kako će ona izgledati? U kakvu ćemo vječnost mi to uopće dospjeti? Kako bi uopće i sam sebi definirao što je to vječni život... Jer u njega, kao takvog, i vjerujemo: „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.“

S pitanjem o vječnom životu susrećem se svaki puta kada kao svećenik stojim nad grobom i kada gledam u lijes, odnosno u jedan život koji je završio svoje putovanje na ovoj zemlji. Koliko puta samo čovjek gleda kada roditelj sahranjuje dijete, dijete nekoga od roditelja, suprug suprugu ili obrnuto... Sve su to tužni trenuci za nas u kojima obnavljamo svoje uspomene koje su nas kroz život dijelile s tom određenom osobom. I još se nikada na sprovodu nije čulo da netko o pokojniku govori nešto loše. Naravno, nije ni mjesto ni vrijeme za isticanje takvih stvari, ali uvijek se ispočetka pitam moramo li čekati baš taj trenutak nečije smrti da nekoj osobi možemo uputiti lijepu riječ. Koliko bi nekome život bio ljepši, koliko bi nekome dali vjetra u leđa da izgovorimo one riječi koje čuvamo za groblje... Nikome ne bi bilo loše. Ali čovjek je vjerojatno po naravi takav da na bijeloj košulji drugoga uvijek traži neku mrlju i samo je u nju zagledan.

Koliko smo ciglica poslali „gore“?

Kad razmišljamo o životu vječnom, ne razmišljamo o kompjutorskoj igrici, o nečemu o čemu imamo vremena razmišljati ili o temi koja je „rezervirana“ za razdoblje starosti. Život vječni nije igrica, on je ozbiljna stvar koju gradimo ciglicama dobrih djela na zemlji kako bismo imali izgrađenu kuću na nebu. Zar ne bi bila strašna spoznaja da dođemo pred Gospodina, a tamo nemamo gdje stanovati jer nismo „gore“ poslali niti jednu jedinu ciglicu dobrog djela, ljubavi ili milosrđa. Svaki puta kada smo to zaobišli iskazati i pokazati, bacili smo svoju ciglicu... U tom slučaju raduje se netko drugi. 

No, kako onda zaslužiti vječni život? Kako doći do njega? Postoji li neko „instant“ rješenje? „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ A on mu reče: „U Zakonu što piše? Kako čitaš?“ Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ Reče mu na to Isus: „Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.“ Drugog puta nema.

Čovjek je blizu drugom čovjeku samo zbog Gospodina

„Dobro, Gospodine, sve ja to prihvaćam, sve ja to živim kako si rekao, kako piše i u Zakonu, ali ipak još mi u cijeloj toj priči nije jasna jedna stvar... Tko je moj bližnji? Jesu li to samo moji otac, majka, prijatelji ili...“ „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?“ On odgovori: „Onaj koji mu iskaza milosrđe.“ Nato mu reče Isus: „Idi pa i ti čini tako!“ A što li sve mi iskazujemo svojim bližnjima... I upiremo prstom i klevećemo, borimo se za neke svoje interese iz tko zna kojih pobuda, a na kraju onda pred Gospodina dolazimo praznih ruku i čujemo one žalosne riječi: „Ne poznajem te.“ I to samo zato jer u drugome, u svom bližnjemu koji je bio u potrebi, nismo vidjeli samoga Gospodina. Kako bismo ga onda uopće i upoznali? Jer, „zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ 

Položaj, titulu, karijeru, materijalna dobra... Njih ne nosimo pred Gospodina. Ne treba Mu to. Već u raju ima i najboljih nogometaša i doktora i pravnika i arhitekata i svećenika i časnih sestara i policajaca... Ali ne zato što su oni to bili u svojem životu, već zato jer su svi ti ljudi iskazivali kroz svoje zvanje koje su imali i milosrđe, ljubav... Odnosno, bili su bližnji, blizu, svakome tko je bio u potrebi. Čovjek je blizu drugom čovjeku samo zbog Gospodina i zato drugome od sebe daje najbolje što ima i to ga čini radosnim. Koliko samo ljudi možemo obradovati ovaj tjedan! Ima ih preko sedam milijardi. Izbor je uistinu velik i baš zato možemo činiti mnoga dobra djela! Činimo ih! Amen!