Zajedno u Kristu s novim povjerenikom

Nakon četiri godine svećeničkog rada s mladima po župama, povezanost vlč. Ivice Budinšćaka i mladih prelazi na jednu novu razinu. U obnašanju, kako ju je sam nazvao, „najljepše službe u nadbiskupiji“, novi povjerenik za pastoral mladih zacrtao si je jedan cilj – pretočiti geslo „Zajedno u Kristu“ u djelotvornu akciju.

Za početak, predstavi se ukratko mladima.

Zovem se Ivica Budinšćak, dolazim iz župe Sveta Jana pored Jastrebarskog. Srednju školu završio sam u Jastrebarskom, zatim sam krenuo na bogosloviju. Svećenik sam četiri godine. Kao đakon, bio sam na službi u župi Krapina i Dugave. Tri godine sam bio župni vikar u župi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici, zatim godinu dana u župi Svetog Blaža u Zagrebu.

Hodočašće mladih u Mariju Bistricu tvoj je prvi izazov kao povjerenika za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Je li bilo kakvih problema s organizacijom? Spremaš li kakvo iznenađenje mladima ili radiš prema već provjerenom receptu?

Teško je kao novi povjerenik u dva tjedna izmijeniti cijeli program, a ovo je zapravo moj prvi polu-projekt jer je to pola Domagojev, a pola moj projekt. Kardinal Bozanić, vlč. Domagoj i ja smo se dogovorili da će Domagoj složiti program za hodočašće mladih u Mariju Bistricu, a ja ću iznijeti organizaciju. Moj prvi pravi projekt, dakle u mom vlastitom aranžmanu, bit će zaziv Duha Svetoga za studente u katedrali. Što se tiče same organizacije, nakon Pape nema više nikakvih problema s organizacijom, a imam i veliko iskustvo od ranije. U Velikoj Gorici sam tri godine za redom organizirao oko 2600 pješaka koji vikend prije mladih hodočaste na Mariju Bistricu pa iskustva imam dovoljno. Izazov je kao povjerenika, ali u organizacijskom smislu - tu je uhodana ekipa mladih i nema nikakvih problema. Što se tiče samog programa, ono što je možda dobro istaknuti, uz hodočasnički vlak jest hod pješice – oko 2 sata imamo hodati do samoga svetišta. Prvi naš susret biti će u 15 sati kada će katehezu i svjedočanstvo imati don Damir Stojić. Pod tim susretom biti će mogućnost pokorničkog bogoslužja, ispovijedati će svi mladi svećenici Zagrebačke nadbiskupije koji će tamo biti. Nakon toga slijedi susret s biskupom. Ove godine bit će to s pomoćnim biskupom Mijom Gorskim koji je ujedno i biskup za mlade HBK pa mislim da je povezanost mladih s njime jako bitna. Uz put svjetla, ove godine neće biti koncerta, već scenski prikaz župe Kraljice svete krunice pod nazivom „Ljubav ili strah“ - to je nešto novo. U 22:30 biti će sveta misa, a prije nje pripremam jedno iznenađenje za sve mlade koji će biti na Mariji Bistrici, ali neću vam otkriti koje, saznat ćete tamo.

Što si prvo pomislio kad si saznao kako ćeš zamijeniti vlč. Domagoja na funkciji povjerenika za pastoral mladih? Je li bilo kakvog straha?

Bio sam u šoku. Jednostavno sam bio u šoku. Došao sam prošle godine u sveti Blaž nakon tri godine u Navještenju. To je bilo nešto normalno, čekao sam premještaj, ali ovo je došlo skroz neočekivano. Nazvao me kardinal u nedjelju popodne i rekao da oko pola 7 dođem do njega. Prvo nisam znao zašto, pa sam razmišljao – Papa je prošao, možda bi nešto trebalo s volonterima ponovno raditi ili tako nešto. Kada sam došao kod njega i kad je on rekao da bih išao dalje, ja sam ostao „paf“. Kud sad dalje? Tek sam godinu dana na župi, za Uskrs sam zadnju kutiju smjestio na njeno mjesto, uhodao se… Sad opet sve to premještati, nije mi bilo svejedno. Pa rekoh – kako tako brzo, zar nešto ne štima na župi, niste zadovoljni? Ne, ne, sve je super, ja imam novu službu za tebe. Kad je on rekao „službu“, znao sam da više nije župni vikar, nego nešto drugo, a tek kad je rekao – povjerenik za mlade… Moram priznati da je u tom trenutku čovjek malo u šoku, ali to je izazov. Domagoj je rekao u katedrali nešto što sam baš ja mislio reći, ali me pretekao pa se nisam htio ponavljati. Za mene je to najljepša služba u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Najzahtjevnija i najizazovnija, ali najljepša. Svaki kapelan se bavi s mladima, ali sada imaš „fah“ – samo mladi, i s mladima si od jutra do sutra. Sada više nisi u župnom uredu, u vjenčanjima, krštenjima, sprovodima, nego si samo za mlade. Prvo – puno lakše ti se posvetiti; drugo – sad je cijelo tvoje razmišljanje usmjereno u to i možeš se u potpunosti dati. Neizmjerno me raduje nova služba.

I kakvi su planovi? Očekuju li nas kakve promjene u radu pastorala mladih?

Pa ja nikad nisam za velike promjene. Ja sam uvijek za – idemo oplemeniti ono što je, idemo dati još veće temelje. Prvo ono što imamo, a onda ćemo kasnije razmišljati što bismo još mogli. Ja sam uvijek za nadogradnju i otvaranje novih mogućnosti. Pošto sam s mladima u nadbiskupiji na široj razini počeo raditi za dolazak Svetog Oca, ja bih ostao kod toga gesla – Zajedno u Kristu. I na tome geslu bih temeljio svoj rad s mladima, probao bih se još više otvoriti prema drugima – onima koji su promatrači sa strane ili možda nisu bili u mogućnosti doći do toga. Volio bih otvoriti novi centar za mlade u Karlovcu i Zaboku pa da probamo ujediniti nadbiskupiju. Ono što se događalo ovdje u Institutu da se događa i tamo, da probamo i tamo napraviti taj centar koji je u Zagrebu, da mladima tamo omogućimo isto ovo što imaju mladi iz grada Zagreba. Tri razine - tu ja vidim sebe i ono što bih želio u svome mandatu napraviti – koordinacija i povezivanje cijele nadbiskupije. Sve što će se događati u Zagrebu, volio bih da se događa i na ova dva punkta, a onda pred kraj razmišljati još i o dva nova punkta, al o tome uz Božju pomoć.

Jako puno vremena provodiš s mladima, sad ćeš još i više. Dobro poznaješ mlade, na kraju krajeva i sam si mlad. Što misliš da je najveća potreba mladih danas?

Zajedništvo. Mislim da je danas najveća potreba zajedništva. Ako gledamo da smo danas ljudi mobitela, ljudi Interneta, Facebooka, ljudi profila, ljudi statusa… Pa smo onda ljudi koji su zaposleni, ljudi radnog vremena, ljudi svojih privatnih obveza… Čovjek se često puta pita gdje je on, a kada proba potražiti sebe, teško je jer čovjek nije čovjek samoće, nego zajedništva. Bitno je pronaći drugoga. Vrlo jednostavno. Vidimo da je svima nama lako napisati status dana – loše sam volje, tužan sam, u depri sam, danas nije moj dan, sve mi ispada iz ruku,… a koliko puta je puno teže to izreći nekome. Ako ja nekome kažem: „U depri sam, loše sam volje, danas nije moj dan“, on će me pitat: „Pa što ti je?“, a ja ću morati to obrazložiti, morat ću o tome razgovarati. E sada – upravo u tom zajedništvu trebam pronaći čovjeka s kojim ću to moći. Povjerenje je velika stvar za čovjeka. Da bi bilo povjerenja, moramo osjetiti zajedništvo. U zajedništvu se rađa povjerenje prema čovjeku, kada osjetim da netko kuca pored mene isto kao ja. Kad se nađe ta poveznica, to zajedništvo - to je najjača stvar, onda se sve može, baš kao što smo pjevali kad smo bili mali: „Kad se male ruke slože, sve se može“.

Imaš li kakvu poruku za mlade na početku svog mandata?

Mladima želim da budu ono što jesu. Najvažnije u životu jest da čovjek prihvati sebe takvog kakav je. Prvo da sebe cijene, a kada sebe nauče cijeniti, znati će i drugoga cijeniti. I naravno – da stvarno budu svjesni da Bog čovjeka vodi u životu, ali mu to treba dopustiti. S Njegovom blizinom, Njegovom ljubavlju, razgovorom s Njime, Njegovom toplinom,… čovjek može sve u životu učiniti. Baš kao i u Evanđelju – Petar lovi, ništa ne ulovi, Isus dolazi i kaže: „Petre, baci!“. On mu kaže: „Cijelu noć sam lovio, ali na tvoju riječ – bacam“. I kada je na njegovu riječ bacio, tada je morao dozvati još jednu lađu da pokupi ulov. To znači da kad s Bogom nešto krećemo, to zna biti pet puta obilnije. Tada nisam ni umoran, ni lijen, tada nisam ni u depri… Drugačije sam jer idem s nekim. Nisam sam za sebe, nego s nekim računam. To je jako bitno u životu. Volio bih da u mom mandatu geslo „Zajedno u Kristu“ pokažemo u praksi - i u uredu, i u projektima, i u nastojanjima, ali prvo u sebi.