Božja Riječ iz dječjih ručica!

„Podijeli kruh svoj s gladnima,
uvedi pod krov svoj beskućnike,
odjeni onog koga vidiš gola
i ne krij se od onog tko je tvoje krvi.
Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost
i zdravlje će tvoje brzo procvasti.
Pred tobom će ići tvoja pravda,
a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom”
(Iz 58, 7-8 )

Tako Gospodin naredi Izraelskom narodu, pa i nama u ovom vremenu, post koji mu je po volji. Ovdje podjela kruha i krova ne mora značiti da darovatelj ima napretek, nego i da gladni može dati. Uvijek nekome nešto treba i ponekad je čak i luda kralju korisna. Kamo god se okrenemo, tko god bili, kakva god mršava bila naša životna košarica, uvijek možemo nekome nešto pružati, makar taj netko bio daleko bogatiji od nas.

Čitajući ove riječi proroka Izaije, pa i nekih odlamaka o podjeli kruha kod samog Spasitelja, ne mogu prešutjeti ovu istinitu priču koju ste možda već negdje čuli. To je doživljaj jedne od onih koji su išli sa mnom u Afriku u osmom mjesecu 2010. godine. Zamolio sam je da mi u pisanom obliku dostavi taj doživljaj. Ovdje se ona predstavlja pseudonimom Stranac, a ja njezin tekst nazivam Božja Riječ iz dječjih ručica, jer u zemlji u kojoj nemate materijalnu sigurnost, ostaje vam samo život po Evanđelju.

Podijeli i ti svoju napolitanku s potrebitima

U srcu Afrike, tako ranjive, tako zastrašujuće, a istovremeno tako predivne, tako dirljive, počinje jedna priča.

Dolaze stranci u jedno dječje sirotište udaljeno od prvog grada dalekih 100 kilometara. Oko sirotišta su beninska sela i kuće sagrađene od zemlje, životinjskog izmeta ili palminih grana. Nema struje, nema tekuće vode, nema dovoljno hrane… Nezamislivi životni uvjeti...

Djeca dočekuju svoje goste raširenih ruku, otvorena srca, s prekrasnim osmjehom na licu. Počinje igra djece i njihovih gostiju, za djecu potpunih stranaca. Smijeh i veselje do neba. Činjenica da su se stranci igrali s njima bila je dovoljna da ta djeca u tom danu budu najsretnija djeca na svijetu. U jednom trenutku Stranac se prisjeća da u ruksaku ima napolitanke. Odlazi do časne sestre koja se brine za djevojčice u sirotištu (ne samo da se brine, ona ih odgaja, liječi, školuje, daje im budućnost koju ne bi imale u toj surovoj, nezamislivoj sredini) i postavlja joj pitanje smije li podijeliti napolitanke djevojčicama prije večere. Njezine oči pune umora nakon dugog i teškog puta u trenutku su zasjale. Odgovorila je potvrdno te dodala da će se djevojčice jako razveseliti. Stranac kreće prema djevojčicama, ali ga časna sestra zaustavlja i vrlo ozbiljnim glasom govori: „Pazi, svakoj djevojčici možeš dati samo jednu napolitanku. Nama je to luksuz koji si vi ne možete zamisliti. Ne mogu pojesti sve danas. Uostalom, nekoliko djevojčica je u selu, igraju se, mora ostati i za njih. Ako im date samo jednu napolitanku, ostat će za sutra i prekosutra. Onda će biti sretne više dana.” Stranac prihvaća obrazloženje i trči prema djevojčicama.

Ubrzo su se ispred stranca našle ispružene ručice. U očima veselje, iščekivanje, nogicama se nestrpljivo cupka po isušenoj zemlji. Sve djevojčice su dobile po jednu napolitanku. Bože moj, koje li radosti i veselja zbog jedne napolitanke! Nešto nezamislivo. Stranac nije mogao vjerovati da je to stvarnost, a ne san.

Dvije djevojčice promatraju Stranca i proviruju kroz vrata da provjere dolazi li časna sestra. Dolaze do Stranca i pružaju mu ručice te jasno daju do znanja da žele drugu, dodatnu napolitanku. Stranac, sjećajući se upozorenja, također provjerava dolazi li časna sestra. Kad se uvjerio da je zrak čist, u ispružene ručice stavlja dvije dodatne napolitanke. Postavlja si brojna pitanja: „Što će djevojčice napraviti s dodatnim napolitankama? Hoće li ih odmah pojesti? Spremiti za poslije? Sakriti pred ostalim djevojčicama?”

Kako su djevojčice vidjele da ih Stranac promatra, nisu se usudile pojesti niti svoju prvu napolitanku. Stranac nastavlja igru s drugimdjevojčicama i promatra sreću koju su izazvale obične napolitanke. Krajičkom oka i dalje prati što rade dvije djevojčice s dodatnim napolitankama. Nakon što su pojele svoju prvu napolitanku, pljesnule su svojim malenim mršavim ručicama, nešto su povikale i sve djevojčice su u trenu dotrčale do njih, a one su svoje druge, dodatne napolitanke počele razdvajati po slojevima i dijeliti. Stranac je sada uvjeren da je to san, neka bajkovita priča! Ne može biti stvarnost! Ne mogu biti gladne takvih stvari, tražiti ih za sebe i potom dijeliti!

Djevojčica ponovno prekida Strančeve misli. Ostao je samo jedan tanki sloj napolitanke, a dvije djevojčice nisu dobile svoj maleni dio. Djevojčica koja je dijelila prepolovi taj tanki sloj na dva dijela i svaki da jednoj djevojčici, a ona koja je tražila ostane praznih ruku sa smješkom na licu od uha do uha i nastavlja igru kao da se ništa nije dogodilo (...)

Bez komentara, danas idi i ti, i dijeli svoju napolitanku s potrebitima. Tako ćeš izvršiti post po Božjoj volji, tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom!

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".