Priznaj, gladan si!

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji
te on poče oskudijevati.”

U našem vjerskom životu pozvani smo neprestano nadilaziti ono što vide naše tjelesne oči. Pozvani smo gledati očima ljubavi i vjere jer ljubav vidi nevidljivo. Ljubav prema ljepoti, prema časti, materijalnom, privlačnost čudnih religija danas su normalne stvari. No, ljubavi prema bratu je sve manje.

U srcu naše katoličke Crkve nalazi se malo kruha i malo vina. Opasnost danas nije u tome da duša sumnja ima li ili nema kruha i vina, nego je opasnost u tome da se duša lažno uvjerava da više nije gladna, da ne oskudijeva. Ponizno priznajmo da poput mlađeg sina umiremo od gladi te da strašno oskudijevamo. Ako u nama djeluje nedostatak i traženje plemenite želje te ako bježimo od mirnih sigurnosti moćnika, onda nas čeka gozba i sam će nas Gospodin posluživati. I to je ono što se dogodilo na kraju ove prispodobe. Bog nas ne stavlja na čekanje, nego čeka da se vratimo s naših ljudskih putovanja, lutanja.

U Euharistiji postoji jedna snažna veza između naše gladi i gladi drugih. Tek kada smo nahranjeni i napojeni od samog Gospodina i samim Gospodinom možemo pružiti geste života i istinske ljubavi. Provjereno, svako izražavanje nježnosti i ljubavi za druge stavlja nas u Boga samoga. Jedna od naših korizmenih i životnih odluka neka bude prepoznati trenutke gladi, priznati ih i okrenuti leđa krivom putu te se vratiti Bogu, Darovatelju pravog kruha!

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".