Pomiri se sa sobom

„Tražite Jahvu i njegovu snagu, tražite svagda njegovo lice!”
(Ps 105, 4)

Nemam sreće... Ja sam nesposoban... Kako sam glup... Ja sam nula... Što mi sve ovo treba... Bolje da me nema... Gdje mi je pamet?” Često puta izgovaramo takve ili slične riječi u trenucima razočaranja. Pri tom nismo svjesni koliko utječu na nas i na ljude oko nas. Nismo svjesni koliko preko tih riječi „odvraćamo” Božji dar, Božje djelovanje preko nas i Božju Riječ koja je tijelom postala i tako traži da riječima blagoslivljamo sebe i druge. Umjesto pozitivnog gledanja na stvarnost, ocrnjujemo sve. Baš kao zmija u knjizi Postanka, ali ona lukavija od nas, jer tamo gdje Bog daje obilnu zaštitu i sigurnost, zmija smanjuje, ocrnjuje, uvodi sumnju (Post 3). Ne možemo uvijek izbjeći takve misli, ali imamo moć zaustaviti ih odmah na početku, jer je još lakše na početku nego kasnije. STOP! DOSTA! To je životna vježba.

Umjesto stalnog mrmljanja, izraza nezadovoljstva i kukanja, zar se ne isplati preusmjeriti tu energiju i svijest na činjenicu da je Bog usadio u nas sve što je potrebno za uspjeh? Svaki dan otkrivati koliko je divno, čudesno, bogato i pametno stvorenje koje se zove Ivan, Ivana, Stjepan, Antonija... Ovdje vrijedi otkrivati inteligenciju srca. To nam nedostaje! A to daje Duh Sveti. Previše smo ga zanemarili jer Ga možda ne poznajemo i nije čudno da nam ne ide! Zato, otkrivaj Ga iz dana u dan, gledaj i razmišljaj pozitivno! Vrijeme je za odrastanje. „Moramo odrasti i biti muževni da bismo bez opasnosti mogli biti dijete, kao što moramo biti jaki da bismo mogli biti nježni, mudri, da bismo smjeli biti luđaci.” (Madeleine od Isusa).

Umjesto pitanja „Kako živjeti s tolikim poteškoćama?” ili „Kako preko prve stube, a imam pred sobom stubište?”, nije li bolje razmišljati o tome kako napredovati zahvaljujući poteškoćama, moliti dar prosvjetljenja od Duha ili kako stići do cilja zahvaljujući sigurnost i čvrstoći svake stube? Za to treba snage i vremena, ali počnimo sada i prije ćemo stići.

Izbjegavajmo bolesni perfekcionizam koji često stvara u nama osjećaj da nešto nikako ne možemo. U trenutku kada ćemo shvatiti da se stubište nadvlada stubu po stubu, uspjet ćemo u rekordno vrijeme! Zato, hodaj, hodaj i ne umori se! Svaki mali svakodnevni korak čini čudo. Budimo akteri našeg života s odgovornošću, a ne pasivni gledatelji tijeka vlastitog života. Biti akter znači pomiriti se sam sa sobom, s vlastitom prošlošću, prihvaćati vlastitu povijest i odgovorno nositi, ne kao teret nego priliku za rast i bolje življenje.

Često puta pokazujemo dobre strane svog života, a potiskujemo i skrivamo loše strane. Nosimo šarene sjene i maske koje veličaju tamu u nama. Bitno je pomiriti se sa sjenama. Ne samookrivljavanjem i samopredbacivanjem, niti samopohvalama i samodopadnošću, ili uređenjem krive fasade vanjske srdačnosti koja potisne agresiju i nezadovoljstvo. Prihvati sjene kao sretne krivice i prenesi ih na Božji žrtvenik. A on će tamjanom svoje dobrote oprostiti.

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".