Samo Bog dosta je

Samo korizmeno vrijeme potiče nas da „stanemo na negdašnje putove, da se raspitamo za iskonske staze: Koji put vodi k dobru?“ (usp. Jr 6, 16) Kao da u pozadini cijelog korizmenog vremena čujemo Gospodinovo pitanje sa samih početaka Svetoga Pisma: „Gdje si?“ (Post 3,9).
 
Na to pitanje svakako nisu znali odgovoriti apostoli Petar, Ivan i Jakov kada su gledali što se zbiva s Isusom na brdu Preobraženja. Bio je to za njih prelijep i predoživljajan susret. No, nakon svega toga, uslijedilo je i silaženje s brda, odnosno uslijedio je povratak u svakodnevicu. U toj svakodnevici pozvani smo otkrivenim licem održavati Gospodnju slavu.

A mi, kao da u toj svakodnevici živimo dan prije Pepelnice, kao da svaki dan na sebe stavljamo neku masku i na taj način skrivamo svoje pravo lice, skrivamo svoj pravi „ja“ u kojem  se krije i sam Gospodin, sama Božja slava te ostajemo kao na nekoj površini u kojoj je sve toliko nemirno i nesigurno. Čovjek u životu traži nešto drugo: traži mir i sigurnost. Reći će pisac Psalama da jedini Gospodin može „smiriti oluju u tih povjetarac i povesti nas u željenu luku.“ (usp. Ps 107)

Svi želimo susresti Gospodina bar jednom u svojem životu jer samo u Njemu možemo vidjeti stopostotnu sigurnost i zaštitu. Jer, dok će nas drugi pokušavati preveslati, Gospodin s  nama plovi kroz život, dok će nas neki vozati, Gospodin s nama putuje do cilja te dok će nam neki skupo prodavati obećanja, Gospodin će svoja ispuniti uvijek. Na tom našem životnom putu prema „domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“ (Rimski misal) pokušajmo doista rasti u vjeri prema Gospodinu.

Gospodin, kada uđe u našu svakodnevicu, u naš život, „nije dobro.“ Počinje sve isprevrtavati i mahati bičem. Čini nam se kao da ruši čitav naš svijet za koji smo mislili da je najbolji do sada. Gospodin od nas nikako ne traži da s Njime imamo neki trgovinski odnos, ne želi da ove nedjelje ispunimo samo svoju vjerničku dužnost. On želi od nas napraviti Božje hramove, hramove u kojima se moli, u kojima živimo duboki odnos s Gospodinom. Apostol nas pita:  „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a to ste vi.“ (1 Kor 3, 16-17) i malo dalje nastavlja: „Zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!“ (1 Kor 6,19-20), odnosno imajmo od ovoga trenutka dublji odnos s Gospodinom jer on zna što je u nama, u svakom čovjeku.

Plivamo li u duhovnom životu u plićaku, s Gospodinom imamo odnos samo na razini trgovine. A on to ne želi. Tada nam sve isprevrće. Nikako da ide po onome kako smo si mi zamislili da bi trebalo ići. On to ne radi zato što nas ne ljubi, nego baš zato jer nas ljubi, podiže ljestvicu na višu razinu.

Promatramo li površinu mora ona je uvijek nemirna, valovita, a zaronimo li samo malo dublje, nailazimo na mir. A baš tu, u tim morskim dubinama čeka nas sam Gospodin. No, mi ne zaranjamo duboko u sebe bojeći se onoga što ćemo tamo vidjeti. Tu se nalazi Gospodin, u tim dubinama nas čeka On. Pa taman nam i ta naša dubina bila puna smeća i algi, On ju pretvara u najljepše grebene. I kada upoznamo tu svoju dubinu, kada upoznamo tko je i što je u nama, više se  nećemo zamarati plitkim stvarima, željet ćemo roniti sve dublje i dublje. Kada će nam se činiti da smo na površini sve izgubili, da nam je na površini sve isprevrtano, ipak nam jedno ostaje. A to je sam Bog. I stoga: „Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi, Bog ostaje isti. Strpljivost sve postiže. Tko Boga posjeduje ništa mu ne manjka. Samo Bog dosta je“ (sv. Terezija Avilska).