Glas koji viče u pustinji

Velikan s kojim se susrećemo na putu naše adventske priprave je Božji glasnik snažne osobnosti, Ivan Krstitelj. Razmišljajući o njemu nametnulo mi se pitanje: što se to mora dogoditi u čovjeku od možda tridesetak godina, kao što je bio on kada je javno djelovao, da tako radikalno, silovito i odrješito prokazuje nepravdu i grijehe svoga naroda, tadašnjega društva, političkih i vjerskih moćnika? Zanimljiv je njegov beskompromisan, snažan i odrješit stav. No, otkuda mu hrabrost i smjelost? Tim više što je za Božje ideale, za Božji zakon i istinu, iako u usponu svojih mladenačkih snaga, bio spreman platiti glavom. Neobičan čovjek taj Ivan. Čini se kako se za služenje Bogu opredijelio već u majčinoj utrobi, kad je osjetio blizinu onoga koji oduzima grijehe svijeta, Jaganjca Božjega.

Božji čovjek kojega resi dosljednost

Ako promatramo taj asketski i pustinjački lik tada zapravo uočavamo svu njegovu brutalnost i neuglednost kao javne osobe. Ne nosi skupocjena odijela kao mnogi suvremeni zastupnici naroda i ne hrani se pretilinom. Ne zamara se tko što misli o njemu. Važno mu je samo da vrši i izvrši svoje poslanje koje mu je Bog namijenio. Tko bi danas primjetio, a kamoli poslušao takvoga mladog, izgledom neuglednog i zapuštenog čovjeka? Čak i za ono vrijeme Ivan je neobičan.

Međutim, on je Božji čovjek, čvrst, stabilan i vjeran, bez straha. Resi ga dosljednost. Zato takvom neuobičajnošću privlači. Dolaze mu siromašni i bogati, nepismeni i kulturno uzdignuti, osim onih koji su narod doveli do moralno-duhovnoga i političko-gospodarskog ruba života. Dolaze jer žele promjenu života, žele osjetiti i dotaknuti Boga, njegovo milosrdno i očinsko lice, žele dotaknuti ljubav, mir, pravdu i poštenje. Žedni su utjehe te na taj način žele živjeti blagostanje koje jedino Bog daruje.

Traži osluškivanje Boga, obraćenje i radikalnu promjenu

Evanđelje Ivanu daje posebno ime, gotovo sinonim: „Glas viče u pustinji“. Glas koji lomi ohole, budi pozaspale, vraća na pravi put one koji su pošli krivudavim stazama života, glas koji usmjerava na Jaganjca Božjega, koji oduzima grijehe svijeta. Ivan je glas koji šalje jake i nemirne uzvike, ali ne kako bi stvorio nemir, nego da probudi u čovjeku čežnju za susretom sa Istinom, Isusom Kristom. Njemu pripravlja put, koji je jači od njega, koji krsti Duhom Svetim. Traži od nas izbor pustinje i tišine. Traži osluškivanje Boga, obraćenje i radikalnu promjenu života. Doslovce „promijeniti glavu i srce“!

Što nam je činiti? Upoznali smo lik i djelo ovoga velikana. On je svoje odradio za Boga. Hoćemo li biti kršćanski glas u društvu kojemu je potrebna snažna jeka pomalo uspavanih kršćana? Hoćemo li poput Ivana jasno pokazati svijetu na onoga koji čovjeku oduzima jedino grijeh, a daje mu život, Isusa Krista? Ili ćemo i dalje prešutno i ljepuškasto prijeći preko današnjeg evanđelja mislima: još jedna nedjelja došašća odrađena, a ostalo me se ne tiče. Hoćemo li pozivati na obraćenje jedni druge i praštati jedni drugima kako Bog to nama čini? Evanđelje poziva da zastanemo i zapitamo se kakvi smo zapravo kršćani, vjernici. Odgovor i odluku što i kako dalje prepuštam vama.