Čovječe, progledaj!

Na Isusovo pitanje vjeruje li u Sina Božjega, slijepac iz Ivanovog evanđelja odgovara: „A tko je taj, Gospodine, da u njega vjerujem?“ Doista, tko je taj Bog Isusa Krista da bih u njega vjerovao? Što je on za mene učinio? Kako sam ga iskusio u svome životu? To su temeljna i legitimna pitanja svakog čovjeka, vjernika ili nevjernika, moćnika i nemoćnika, koja se mogu svesti na jedno i jedinstveno pitanje vjere ili nevjere.

Najvažnije je osobno iskustvo

Vjera započinje iskustvom Boga. Tek nakon toga slijedi upoznavanje. Upravo kao što ni slijepac iz evanđelja, prije nego je doživio Božji zahvat u svom životu, Isusa nije poznavao, tako i mi samim govorom o Bogu, Boga nećemo doživjeti, prepoznati i upoznati. Danas se mnogo govori o Bogu teologa, filozofa, psihologa, ali koliko se zapravo poznaje i prepoznaje Boga Isusa Krista? Važnije od toga da ljudima pričamo o Bogu je da Bogu pričamo o ljudima, to jest da za njih molimo kako bi i oni imali iskustvo susreta s njim. Ali i da sami budemo mjesto gdje će ga drugi susresti. Tek onda ćemo u njima probuditi interes za njim i moći im reći tko je on. Najvažnije je, dakle, osobno iskustvo.

Slijepac u nama budi pitanje naše vjere

Evanđelist Ivan nije slučajno zabilježio ovaj događaj. Naime, u samom uvodu svoga evanđelja piše da „Boga nitko nikada nije vidio“, a ipak nam ga je Isus, Sin Božji objavio riječima, ali još više djelima jer prošao je zemljom čineći dobro. Tko je slijepac? Slijepac je čovjek koji je pogođen hendikepom, koji ne vidi svjetlost, ne vidi boje, život, svijet oko sebe, ograničen je u svojim aktivnostima. U ovom kontekstu, slijepac je zapravo osoba koja u nama budi pitanje naše vjere. Naša vjera je često slijepa, uskih pogleda, zatvorena, ograničena, hendikepirana ili pak naučena našim tek tradicionalnim odgojem vjere. Ali ona nikako da progleda! U većini slučajeva nije životna! Zato na svijet dođe Svjetlo na prosvjeljenje naroda, Isus Krist, da svatko tko povjeruje progleda i zadobije život.

Bog uočava patnju, bol i tugu

Evanđelje zapravo govori o tome kako je važno vidjeti i uočiti. Vidjeti i uočiti Boga, kako bismo uočili istinu vlastitog života i drugog čovjeka. Zanimljivo kako je evanđelist Ivan opisao susret Isusa i slijepca: „Isus prolazeći ugleda slijepca od rođenja“. Bog i čovjek, Isus Krist prolazi zemljom čineći dobro svakom čovjeku. Bog uočava patnju, bol, tugu i potrebe svakog čovjeka. Isusove oči uprte u nevolju ovoga slijepca promatramo kao oči Boga koji gleda nevolju ovoga svijeta. Svjesni smo tragičnih događaja koji su pogodili svijet. I sigurno netko postavlja pitanja gdje je Bog i zašto dopušta tako nešto. Kao da je Bog slijep i ne vidi što se događa u našem malenom svijetu. Naša sljepoća je poput one farizejske iz evanđelja. Božja prisutnost je itekako prisutna kako u našem osobnom, tako i u cjelokupnom ljudskom životu. Samo što se mi slijepo držimo svojih ljudskih zakona i pogleda, koji često puta zanemaruju onaj temeljni Božji zakon ljubavi.

Ako smo slijepci za Boga, postajemo slijepci za čovjeka

Međutim, čini se da mi često, ipak, nismo slijepi. O, ne! Mi, jako dobro vidimo, uočavamo i tražimo očima. No, to što mi tražimo i gledamo jest zapravo tragedija naših života. A tragedija jest u tome što jako dobro vidimo i promatramo pogreške i slabosti drugih, dok smo za vlastite slijepi. To nas dovodi u opasnost da često postanemo suci jedni drugima. Tada postajemo slijepci i ne vidimo Boga koji je otac milosrđa i svake utjehe, a još manje vidimo čovjeka. Ako smo slijepci za Boga, postajemo slijepci za čovjeka potrebna ljubavi, milosrđa i utjehe. Otežavamo njegovo vlastito breme opterećeno grijesima, slabostima i bijedom, umjesto da se prema proroku Izaiji, brinemo za dobro: pravdi težimo, kidamo okove nepravedne, skidamo jarmove, za udovu se zauzimamo, dijelimo kruh svoj s gladnima...

Bog je stalno prisutan među nama

Takav svijet mi jako dobro vidimo, ali se pravimo slijepima u srcu. Zato Isus kaže u evanđelju: „Da ste slijepi ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'vidimo', pa grijeh vaš ostaje.“ Problem naše sljepoće jest naše srce, naša nutrina, savjest. Gledamo, a ne vidimo. Čovječe, progledaj! Bog je stalno prisutan među nama! Bog ne gleda kao što gleda čovjek jer čovjek gleda na oči i često ostane slijep te ne vidi ništa, a Bog gleda što je u srcu. Božji, Isusov pogled ne zadržava se na površini, nego prodire u dubinu ljudskih srca, misli i osjećaja. Susret s Isusom jedne prosvjetljuje, druge zasljepljuje. Ovisi je li nam srce kao u ovog slijepca ili kao kod farizeja.

Ovdje je Božji zahvat očit – to niti farizeji ne mogu zanijekati. Ali pored zdravih očiju ljudi poput farizeja ne žele vidjeti jer se ravnaju po zakonu vlastite ugode. Ako se preispitaš u svojoj savjesti i uočiš da si slijep, možeš ozdraviti kako piše sv. Teofil Antiohijski: „Pođi k liječniku i on će ti odstraniti mrenu s očiju uma i srca. Tko je taj liječnik? To je Bog.“ Zato, dragi prijatelju, lijepo ti govori sv. Pavao: „Probudi se ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist!“ Hrabro progledaj i suoči se i tada ćeš spoznati što znači vidjeti i uočiti Boga Isusa Krista! To je iskustvo vjere!