Samo svjetlo daje život
Ulice, trgovi i parkovi gradova i mjesta vikendom, a u novije vrijeme gotovo svakodnevno, sve češće doživljavaju „mooving“ mladih ljudi u kasnim noćnim satima. Često se ujutro na svjetlu dana nakon tame noćnog provoda pronađu tragovi krhotina boca, alkohol, droga i tome slično. Mamurluk, izgubljenost i nemoć je svakodnevnica. Slavi se noćni život u tami. Kaže se - idemo u „noćni život“. Noć pripada mladosti, užitku, zabavi, 'ludom provodu'. Bdije se, ali ne u molitvi. Opušta se, ali ne Božjim mirom, već bukom zaglušujuće glazbe i nekim od opojnih sredstava. Diže se adrenalin, stvara se energija, „vibra“, možda i agresija, a sve u svrhu dobrog provoda. Noć ima čudnu (ne)moć.
U tami noći čovjek može činiti zlo
Piše sv. Ivan u današnjem evanđelju: „Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost“. Zašto? „Jer im djela bijahu zla“, zaključuje evanđelista. Svjetlo istinsko prosvjetljuje svakog čovjeka. Govori istinu o svakome čovjeku. Njegova djela izlaze na svjetlo. Na svjetlu se ne može ništa sakriti. Teško se susresti s tom istinom i prihvatiti je. Ona je zahtjevna, traži žrtvu, poniznost. Ali ne ponižava, nego oslobađa. Tama prekriva istinu o nama, prekriva naša djela. Ona je nijema, zastrašujuća, beživotna. Tjera strah u kosti. Ipak, čovjek u njoj nalazi mjesto za bijeg. Bijeg od stvarnosti koja mu pokazuje njegove slabosti i grešnosti. Noć ga, jer je nijema, ne opominje, ne govori mu „obrati se i vjeruj evanđelju“. Time čovjek umiruje savjest. Da se „izludi i zabavi“, da njegova radost bude nepotpuna, prividna, kratkotrajna. U tami noći, jer je slijepa i prekriva svaki pogled, čovjek može činiti zlo. Daje mu prostora i ponudu lažne slobode brojnih mogućnosti. Zato „tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova“.
Čovjek pripada Bogu, pozvan je na svjetlo
Čovjek je zamijenio bioritam noći i dana. Ne bez razloga. Izabire prividno „jednostavniji i slobodniji put“. Umjesto počinka on iscrpljuje, uništava život, jer kakav je život u tami? Ima li uopće u tami života? Ima li smisla? Čovjek umjesto svježine postaje iscrpljen, bezvoljan i agresivan. Noćni klubovi i diskoteke, smisao besmisla. Užitak jedne noći. A što onda? Što je drugog dana? Krivnja, besmisao, praznina, lijenost, površnost, nemir, ljutnja… Što tek nakon tjedan ili mjesec dana? Iscrpljenje i otuđenje. Klanjanje i bdijenje u tami – propast bez sreće, užitak bez radosti, gubitak ljubavi i nesigurnost, nepovjerenja i malodušnost. Psihičko i tjelesno oboljenje. Bog je stvorio noć i dan, ali sa svrhom da čovjekov život bude u skladu s prirodom, u prirodnom redu. Grijeh i zlo taj su sklad i red narušili. Čovjek umjesto svjetla slavi tamu. Bježi od svjetla. Gotovo sve proslave su u noći, ne očekujući svjetlo. U tami ne počinje život, nego smrt. Svjetlo daje život. Samo svjetlo. Ono je pobjeda, radost i sklad. Tama kao sinonim grijeha i zla ne pripada Bogu. Čovjek pripada Bogu. On je pozvan na svjetlo. Svjetlo istinsko, Isus Krist dolazi na svijet, postaje čovjekom da prosvijetli i podigne čovjeka. Da mu daruje svjetlo života i ljubavi. No, čovjek ne prihvaća to Svjetlo. On se i dalje valja u svome blatu. Uživa u svojoj bolesti. Međutim, „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina jedinorođenca da ni jedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Snažno! Moćno! Osjećate li težinu riječi? Kao da je htio ironično reći da je Božja ljubav prema svijetu bila pretjerana, luda, luda do kraja. Do smrti na križu. Darovati se toliko za čovjeka.
Svjetlo daje plodove, tama to ne može
Isus je novi Mojsije. Uzdignut je na križ. Tko upre svoj pogled ozdravlja i oživljuje, ima život vječni. Križ je smisao svjetlosti, ljubavi i istine. Križ razbija tamu. I danas postoje sinovi tame i sinovi svjetla. Pogled prema križu, vapaj njemu i njegovo prihvaćanje je put obraćenja. Vjerujem da mladi danas svijetle u svijetu. Svijetle Kristovim svjetlom. Prepoznali su Prijatelja i ne hode u tami. Ali ne svi. Ima ih koji žive tamu vlastitog srca. Njihov život ne uživa svjetlost. Takve je potrebno vratiti na pravi put. Dužni smo im posvjedočiti za istinsko Svjetlo koje ljubi i prihvaća svakog čovjeka, traži ga i oprašta mu. Daje mu snage za novi početak. Svjetlo daje plodove, tama to ne može. Piše sveti Ivan u svojoj poslanici: „Pišem vama, jer ste jaki i riječ Božja u vama ostaje i pobijedili ste Zloga“ (usp. 1 Iv 2,13.14). Jesmo li doista jaki i jesmo li pobijedili Zloga? Potrebno je biti snažan, odlučan i odgovoran. U današnjem svijetu kada nam se preko svih medija poručuje da je važno samo sebe zadovoljiti, da je važna samo vlastita ugodnost i lagodnost, da je nešto dobro onoliko koliko nam godi. Biti odgovoran za drugoga, biti odgovoran za svoj život, ali i za onoga koga voliš – težak je zadatak. Odgovornost, brižljivost, žrtva i odricanje – temelji su ljubavi i prijateljstva. No, potrebno je „izgubiti“ vremena za druge. Bog je dao svoga Sina za spas svakog čovjeka. I unatoč našoj tvrdoći srca on nam se raduje kada se vratimo poput izgubljena sina. Njegova strpljivost i milosrđe nemaju vremena i granica. Odnosno on ima bezgranično vrijeme. Jesmo li mi nesebično izgubili vrijeme za Boga i ljude?
Autor: vlč. Darko Rogina
