Može li obitelj promijeniti svijet?

Svi vidimo i slažemo se s tim da je društvo općenito zapalo u krizu. Posebno to možemo reći za zapadni svijet, prije svega imajući u vidu duhovnu i moralnu krizu. Prebrzi tijek zbivanja u dvadesetom stoljeću uzrokovao je mnoštvo društvenih promjena, a budući da je čovjek pojedinac sâm dio te priče onda se teško u njoj snalazi. Naime, on nema određeni pogled s distance, takav da bi vidio posljedice toga, naročito one dugoročne. Crkva, odnosno ljudi vjernici dio su toga istog svijeta. Sve njegove promjene utječu i na njih, a samim time i na Crkvu. Više je nego očito da je svijet zahvaćen jakim sekularizacijskim valom. Međutim, ako malo dublje analiziramo, onda uviđamo da ti procesi nisu nešto što se dogodilo samo od sebe i što se dogodilo preko noći.

Što nam to novoga nudi kršćanstvo?

U prijašnjim stoljećima jedno od glavnih pitanja koje se ticalo evangelizacije bilo je kako prenijeti kršćansku vjeru drugim narodima? Na koji način se evanđelje naviješta narodima koji nikada nisu upoznali Krista i koji imaju jednu sasvim drugačiju podlogu od judeokršćanske? I sigurno puno puta nije bilo lako odgovoriti na ta pitanja, a kamoli ih konkretno sprovesti u djelo. Kako ostati vjeran evanđelju, ne zatajiti poruku i istine kršćanske vjere, a imati u vidu život i običaje određenih narodâ? Današnji globalizirani svijet, možda pomalo po inerciji zbivanja, čini da se takav problem nadilazi, barem djelomično.

Međutim, u dvadesetom stoljeću (jasno, s prijašnjim podlogama) pred Crkvom i kršćanstvom našao se novi problem. Možda se možemo usuditi reći i zahtjevniji od pitanja navještaja poganskim narodima. Naime, Europa je stari kontinent. Jednako tako, u njezinoj baštini, kulturi i tradiciji kršćanska vjera (i sve što s njom ide) nije nešto novo. Naprotiv, nešto je što je pomalo zastarjelo, dio tek nekih relikata, prošlih vremena i muzejskih artikala. Zato mnogi Europljani i europski narodi, odnosno pojedinci koji su na taj način odrasli, ne ulazeći životno u sadržaj vjere – nisu vidjeli i ne vide – što je to novo što im kršćanstvo nudi. Čini se, na primjer, puno primamljivije nešto nepoznato što dolazi iz možda neke istočnjačke religije. Gotovo da je kršćanstvo, kršćanska baština ili barem njezini relikti nešto sa čime bi se trebalo razračunati jer nam nosi određeni teret i hipoteku prošlosti ugrožavajući našu „humanizirajuću emancipaciju“.

Poplava takvih misaonih i duhovnih strujanja počela je jednostavno gutati dušu Europe, međutim, ona se uvijek sastoji od mnoštva pojedinaca koji ju čine. Zato smo imali i imamo veliki broj kršćana (što ne znači da nije toga bilo i u prošlosti) koji još možda po inerciji pripadaju Crkvi, ali i oni mogu tako pomalo iščeznuti. Bilo kako bilo, na taj način stvaraju se generacije i generacije (ne)vjernika koji su sakramentalizirani, dakle formalno pripadaju Crkvi, ali nisu evangelizirani. Tu se naravno moramo čuvati farizejske oštrice osuđivanja, da ne pomislimo da smo mi ti koji smo potpuno evangelizirani.

Obitelj može biti važan faktor u preobražavanju svijeta

U takvoj konstelaciji u Crkvi se izrodio termin „nova evangelizacija“. To ne bi značilo da naviještamo neko novo evanđelje ili novu doktrinu. To samo znači, kako nas upućuju crkveni dokumenti, da tražimo novi žar, nove metode i nove načine izricanja evanđelja, prije svega za „ovce u stadu“, a ne one vani. Imamo dekristijanizirane kršćane, odnosno dekristijanizirano kršćanstvo. Naišao sam na jednu knjigu američkoga autora Scotta Hahna koja se bavi baš tim pitanjem. U tom djelu „Evangelizing Catholics“ on uočava zanimljive činjenice. Postavlja se pitanje kako su kršćani, koji su na početku bili manja skupina u Rimskom Carstvu, u par stotina godina to isto Carstvo okrenuli u kršćansko. Od više točaka on donosi i ovu oslanjajući se na autora Rodneya Starka. Razlika je bila u ophođenju i stavu prema ženi. Rimljani su kćeri češće vidjeli kao teret nego kao blagoslov. Očevi su mogli kćeri umoriti čak i kratko nakon njihova rođenja. Zbog tih i još nekih faktora, kako svjedoče zapisi, bio je nesrazmjer muškaraca i žena (npr. Italija, Azija, Sjeverna Afrika – 140 odraslih muškaraca – 100 odraslih žena). Stav prema ženama je gotovo bio kao prema vlasništvu, prvih deset do dvanaest godina života primale su malo obrazovanja.

Naprotiv, kršćani su zabranjivali čedomorstvo ili pobačaj, ali nije bilo prostora ni za razvode, preljube, zlostavljanja bračnog druga i slično. Kršćanske su se većinom kasnije od poganki udavale, recimo oko osamnaeste godine, a s vremenom je i djevičanstvo prepoznato kao vrednota pa su se neke mogle posvetiti služenju Crkvi i proučavanju pisma. Što je sve to skupa značilo za evangelizaciju? Populacija Rima s vremenom je opadala, bez obzira na nagrade i obećanja cara obiteljima koje bi rodile barem troje djece. Nije ni čudo s obzirom na čedomorstva posebno ženske djece, loše brakove i pobačaje. Osim toga uočava se da su mnoštvo obraćenika činile žene među prvim kršćanima. Budući da je omjer žena bio manji s obzirom na muškarce u rimskom poganskom svijetu, oni su bili prisiljeni tražiti žene među kršćankama. One su utjecale na svoje muževe i tako su s vremenom rasle kršćanske obitelji. To je bio jedan tihi, strpljivi, postupni rast koji je „osvojio“ carstvo. Mnoge male svakodnevne obiteljske žrtve, predanje, briga, molitva učinile su svoje. Neka ovo malo promišljanje bude poticaj i ohrabrenje svim obiteljima na blagdan Svete obitelji da vide kako mogu biti vrlo važni faktori u preobražavanju svijeta. Pomogla nam na tom putu Žena u Svetoj obitelji, Blažena Djevica Marija.