Bez teškoća nema zrelog svećenika

Svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici u subotu, 3. prosinca u 10 sati, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zaredit će za đakone sedam dijecezanskih i šest redovničkih kandidata za sveti red đakonata. Među njima je i Mirko Matasović čija je životna priča poticaj svima da nikad nije kasno odgovoriti na Božji poziv.

Svaki svećenički poziv jedinstven je i na svoj način drugačiji pa tako i tvoj. Završio si fakultet, zaposlio se i onda se sve okrenulo i odlučio si ući u bogosloviju. Kako je do tada izgledao tvoj život i što se dogodilo da si odabrao drugačiji put u životu?

Ako se vratim jedanaest godina unazad, onda je to vrijeme kada sam u rujnu 2000. godine upravo diplomirao na Agronomskom fakultetu, smjer voćarstva, vinogradarstva i vinarstva. Odmah potom zaposlio sam se u Zagrebačkoj pivovari gdje sam radio samo jednu godinu. Kako nije bilo mogućnosti nastaviti dalje raditi u pivovari, morao sam tražiti novi posao, no nije mi ni to teško palo. Djelomice zato što nisam bio zadovoljan svojim radnim mjestom, a djelomice jer me mučilo neriješeno životno pitanje: imam li možda poziv za svećenika? Htio sam to ispitati na 'svoj način', tj. da ne tražim nekog duhovnog oca ili samostan pa sam se zaposlio u jednoj socijalnoj ustanovi koja je skrbila za mentalno hendikepirane osobe. Iz tog perioda imam jako lijepa i bogata iskustva života s osobama s intelektualnim poteškoćama. Taj posao nije bio institucionalnog oblika, nego je više izgledao kao život u maloj obiteljskoj zajednici – slično udruzi „Arka“. Na poslu sam se potpuno 'našao' i zavolio ga bez obzira na njegovu težinu. Načini i uvjeti rada bili su često vrlo teški i nepredvidivi, ali istovremeno i lijepi – baš kao i svećenikov život. Uvidio sam kod da, iako se čovjek bavi humanim radom, on se može osjećati neostvarenim ako osjeća poticaj za drugačijim, točnije duhovnim, načinom služenja ljudima. Tom pitanju, koje mi nije dalo mira, morao sam u predstojećem vremenu posvetiti više pažnje.

Član si zajednice Emanuel – koliko je ona utjecala na promjenu tvoje životne odluke i koja je tvoja uloga u zajednici?

Zajednicu Emanuel upoznao sam 2003. godine, a već sljedeće postao sam njezinim članom – laikom. Od tada se moj životni put počeo bitno mijenjati i postajati ispunjenijim. Ohrabren i osnažen duhovnim životom u protekloj godini, već sljedeće godine donio sam odluku da napustim svoj posao i odem na jednu godinu propitivanja duhovnog poziva u inozemstvo. U toj situaciji boravka daleko od svojih najbližih, vidio sam priliku za rješenje svojih nedoumica, što se kasnije pokazalo ispravnim. Proveo sam dvije godine u Belgiji, u kući za ispitivanje zvanja i formaciju svećeničkih kandidata zajednice Emanuel. Nakon vrlo lijepog i intenzivnog duhovnog života s braćom bogoslovima iz te Zajednice, donio sam odluku da želim započeti s njima svoju formaciju za svećeništvo.

Posebnost tvoje svećeničke kandidature je što si istovremeno biskupijski kandidat i kandidat zajednice Emanuel. Što to točno znači i imaš li već sada naznake kako će biti usmjereno tvoje pastoralno djelovanje?

Posebnost mog đakonskog, ali i budućeg svećeničkog statusa, je ta da ću kao dijecezanski svećenik biti inkardiniran svom biskupu, tj. u biskupiji, a u isto vrijeme s njegovim dopuštenjem moći ću djelomično duhovno pripadati i živjeti apostolat Zajednice. Posebnost apostolata zajednice Emanul je što mi zajedno, kao mješovito vjerničko društvo javnog karaktera, imamo od Crkve, odnosno pape dekret o misijskom javnom djelovanju u ime Crkve. Karizme našeg duhovnog djelovanja su adoracija, djela milosrđa i evangelizacija. Svećenici zajednice Emanuel upravljaju župama, a u isto vrijeme žive i duhovno bratstvo s braćom i sestrama laicima iz Zajednice, osim iz svoje župske zajednice. Od početka pa do sada iz Emanuela je niknulo i zaređeno oko dvije stotine svećenika te desetak biskupa. Zajednica Emanuel u svojoj strukturi mješovitog crkvenog društva ima laike te posvećenu braću i sestre u celibatu koji su međusobno povezani i uključeni u zajednički pastoralni život na župskoj ili biskupijskoj razini.

U društvu je sve izraženija kriza moralnih i duhovnih vrijednosti, Crkvu i svećenike sve više se napada. Plaši li te takva situacija iz perspektive tvog budućeg pastoralnog djelovanja?

Ne, ne plaši me nimalo jer naša je zadaća da kao kršćani, iako nismo od ovoga svijeta, budemo hrabri te sav svijet upoznamo s Evanđeljem i osobom Isusa Krista. Izazovi današnjeg vremena se ne razlikuju od izazova prošlih vremena u kojima se također potvrdila istina da je Bog živ i da vodi svoju Crkvu kroz cijelu povijest. Bez takvih teškoća u svjedočenju vjere po meni nema ni zrele Crkve, ni zrelog svećenika, a ni zrelog kršćanina.

Kao bogoslov, sudjelovao si na Animatorskom ljetu na Malom Lošinju koje organizira Povjerenstvo za pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije. Kakva su tvoja iskustva takvog ljetovanja i mladih koje si upoznao kroz to specifično druženje?

Moja iskustva o tome su jako pozitivna. Bio sam više puta i svaki put sam se uvjerio da tamo i ja učim od mladih, a ne samo oni od mene. Lošinj pamtim kao jedno važno mjesto za mlade vjernike, ali i mlade svećenike. To je mjesto gdje se dijeli vjera i gdje se međusobno uči izgrađivati povjerenje jednih u druge u korist zajedničkog i plodonosnijeg pastoralnog rada.

Kako se đakonsko ređenje već sasvim približilo, jesi li se nekako posebno pripremao za njega? Kakvu promjenu će ta subota donijeti u tvoj život?

Da, jesam. Boravio sam tjedan dana na duhovnim vježbama sa svojim kolegama bogoslovima, u samostanu sestara klanjateljica Krvi Kristove u Ivancu. Imao sam priliku provesti više vremena u molitvi i samoći s Gospodinom. U subotu ne očekujem bitnu promjenu u smislu novog načina života, jer život u čistoći, poniznosti i poslušnosti sam vježbao kroz duge godine formacije. Promjenu vidim u „pečaćenju“ svoje odluke na trajno posvećivanje života ljudima djelovanjem Duha Svetoga koji će se preko nadbiskupovih ruku izliti na mene. Također, tu je i obaveza molitve za potrebe Crkve kroz molitvu časova.   

Protekla tri mjeseca bio si odgojitelj u Međubiskupijskom dječačkom sjemeništu na Šalati pa si imao prilike bolje upoznati sjemeništarce koji već i nakon osnovne škole ozbiljnije razmišljaju o svećeničkom pozivu. Što bi poručio onima koji su već na putu i onima koji se dvoume oko prihvaćanja Božjeg poziva?

Onima koji su još na putu želio bih poručiti neka se ne obeshrabre i neka učvršćuju svoj odnos s Bogom koji će im pomoći da sačuvaju klicu poziva. Oni koji se još dvoume, neka se u tome ne obeshrabre, nego neka odvoje vrijeme da to spoznaju. Rado bih im preporučio da dođu u malo sjemenište ili, ako su stariji, da prođu put sličan mojemu, tj. da provedu jednu godinu u pripremi i preispitivanju. Nijedna godina provedena u sjemeništu ili bilo gdje drugdje zbog propitivanja poziva, neće biti izgubljena. Ta godina je uvijek darovana Gospodinu.