Sadi žireve vjere!

„Ako je vaša vjera velika poput gorušičina zrna...”
(Lk 17, 6)

U filmu „The man who planted trees” koji prenosi jednu istinitu životnu priču, Jean Giono nam prepričava povijest jednog nezaboravnog susreta. U potrazi za otkrivanjem vrhova u Alpama, potpuno nepoznatim turistima, prošao je zemlje s užasnim prirodnim uvjetima kao što su sušna zemlja i napuštena sela u kojima puše vjetar nepodnošljivom žestinom. Nalazio se oko 1300 metara iznad morske visine gdje je sve bilo golo i bezbojno.

U tim uvjetima i usred nevjerojatne pustoši, u potrazi za vodom, on susreće jednog pastira s tridesetak ovaca. Njegova ga je sigurnost, mirnoća i ozbiljnost djelovanja jako iznenadila i ulijevala u njega nadu. Dao mu je piti iz njegove posude od tikve. Odveo ga je u svoju kućicu od kamena i nakon podjeljenog objeda promatrao ga kako umače u jednu kantu vode malu torbu u koju je pažljivo stavio izabrane i izbrojene žireve. Zatim naš pastir udara zemlju željeznim štapom, posadi žir i nježno zatrpa rupu. Tako je posadio na tom brdu 100 žireva s neopisivom pažnjom i brigom. Neumorno čini iste postupke sutradan i sljedeće dane.

Već tri godine on sadi stabla u toj samoći. Zasadio ih je sto tisuća. Na tih sto tisuća, dvadeset tisuća je izraslo. Na tih dvadeset tisuća, računao je izgubiti još pola zbog glodavaca ili zbog drugih nepredvidivih situacija. Ostalo je deset tisuća hrastova koji će rasti na tom mjestu u kojem prije nije bilo ničega.

Ime pastira bilo je Elzéard Bouffier. Umro je 1947. godine. Nakon što je proživio svoju mladost, povukao se u samoću u kojoj je uživao živeći dosta sretno sa svojim stadom i psom. Smatrao je da bi ta država nestala zbog nedostatka drveća i, budući da nije imao druge važne obveze u životu, odlučio je donekle riješiti to stanje. Ako mu Bog podari život, u trideset godina zasadit će toliko stabala da bi tih deset tisuća bilo samo kap u moru. Pet godina kasnije, nakon Prvog svjetskog rata, Jean Giono navratio je do Elzearda i promatrao novi grandiozan i divan izgled šume hrastova i bukvi dužine 11 kilometra i širine tri kilometra. Život se vratio! Voda ponovno teče. Povratkom nade na tom mjestu ponovno su ljudi gradili kuće s krasnim vrtovima i voćnjacima u kojima je naraslo zdravo povrće, voće, cvijeće…

A Jean Giono, pomislivši da je sve to došlo iz ruku i duše jednog čovjeka bez pomoći tehnike, zaključio je: „Taj Božji atlet slijedio je svoj san, a za pobjedu bilo je potrebno boriti se i pobijediti trenutke očaja... Kada pomislim da je jedan čovjek s jednim tijelom i jednim duhom uspio pretvoriti jednu pustinju u ovu Kanaansku zemlju, uvjeren sam da se treba diviti ljudskosti, unatoč svemu. Kada uzmem u obzir ustrajnost, nesebičnu posvećenost duha potrebnu da bi došlo do ovog preobražaja, ispunjava me neizmjerno poštovanje za ovog starog neukog seljaka koji je umio izvršiti djelo dostojno Boga.”

Taj pastir učinio je vrlo jednostavno ono što je smatrao potrebnim za život. I tako su žirevi njegove svakodnevne vjere vratili isušenoj zemlji zelenilo. Tako i mi možemo uz Božju pomoć promijeniti naizgled nemoguće situacije u moguće, samo je potrebna mala vjera u moć Onog koji je pobijedio i smrt!

---

Preuzeto ljubaznošću Kršćanske sadašnjosti iz knjige "Oluja će proći: s Kristom kroz korizmenu svakodnevicu".