Ima još prilike!

Jedan značajan „problem“ slušatelja na nekim skupovima je u tome da reakcija nije uvijek jednaka prema govorniku, ovisno o tome je li on muško ili žensko. Čini se da kad muška osoba prihvati riječ na skupu, slušaju ga i ako je zanimljivo ono što govori, onda ga i gledaju. No, kada ženska osoba prihvati riječ, najprije nju gledaju, a ako je lijepa onda ju i slušaju. Smiješno, zar ne?!

Ovo nije neko opće pravilo – da se razumijemo. Nisam ni stručnjak za procjenu ljudskog ponašanja. No, ovime želim samo istaknuti da među preprekama u prenošenju Božje riječi ljudima, postoji ona lukava i otrovna prepreka: pogreške ili grijesi slušatelja pa i navjestitelja radosne vijesti. Bog ne očekuje da tražimo pažnju slušatelja ili od navjestitelja govorne vještine. Zadaća je jednostavna: samo naviještati i živjeti po onome što je navješteno. Nije riječ o tome da naviještamo neku svoju mudrost. Traži se samo jedno: prenijeti riječ koja nas nadilazi, tumačiti, ponuditi; a onaj koji liječi i oživljuje, činit će svoje u pravo vrijeme.

No, kako naviještati riječ, a da ne provrijedimo, da ne sudimo, da ne oslabimo, da ne umanjimo, da se ne stavimo iznad Riječi čiji sadržaj ne isključuje navjestitelja? Lako je ukazati na tuđe nedostatke i grijehe, a hvaliti se nekim svojim zaslugama. A danas Učitelj jasno kaže: „Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca?... Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto“.

Bog je Otac koji svakoga ljubi

Treća korizmena nedjelja nosi uvijek neku svoju posebnost. Pred današnjim evanđeljem čovjek se može osjećati kao pred nekom dnevnom novinom, u rubrici Crne kronike. Govori se o slučaju Galilejaca koje je Pilat masakrirao dok je prikazivao žrtvu. No, najgore je u tome što sām Isus dodaje: „Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih...“ Pitanje koje Isus postavlja u vezi tih žrtava pomaže nam shvatiti zašto su ta dva slučaja dio Radosne vijesti ove nedjelje. „Zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca?“. Prema općem mišljenu koje je prevladalo u Isusovo vrijeme, oni koji umiru na tako tragičan način grešniji su, veći su dužnici od drugih. Drugim riječima, takve nesreće su tumačene kao kazne od Boga. Reagirajući na tu žalosnu vijest o Galilejcima i o onih osamnaest, Isus ukazuje na važno: Bog ne kažnjava grešnike nego grijeh, a grešnik koji ustrajava u grijehu sama sebe kažnjava. 

Jako je aktualna ova tematika kada nas svaki dan mediji opterećuju lošim vijestima, posebno protiv Crkve koju žele svom snagom izbaciti iz društvenog života s naglaskom na grijehe nekih njezinih članova. I onda se postavlja pitanje: gdje je naš Bog? Što radi? Zašto šuti? A Isus kaže: nemamo pravo smatrati tuđe pa i vlastite nesreće kao poslane od Boga. To bi bila prijevara o Božjoj slici i biti. Naime, Bog je naš Otac koji ljubi svakoga i želi samo našu sreću. Neshvaćanje te bitne istine vodi čovjeka u propast. Zato će Isus iskoristiti ovu priliku da nas poziva na nešto važno: svi, baš svi trebali bismo sebe promatrati, propitkivati, trebamo razmišljati o sličnim događajima koji uvijek pozivaju na obraćenje. Grijeh nije ono što nas najprije i automatski vodi u propast, nego naš otpor na obraćenje: „ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“. Ovo nije prijetnja, nipošto! Bog nas neće upropastiti, sami vodimo svoj život u propast, i to 1000 km/h. Iz dana u dan Bog pokušava kočiti, a osobito u ovo vrijeme korizme, poziva nas na obraćenje koje nikako ne smijemo ostaviti za sutra! Smrt može doći neplanirano, a obično tako i bude. Svaki čas može biti posljednji. 

Bog je strpljiv i uvijek daje priliku

Najveća prijetnja i propast je vječna smrt, ona koja definitivno odvaja čovjeka od Boga. No, da ne bismo došli do toga Isus nam daje jasno do znanja da kod Boga ima uvijek šanse. Jer je on strpljiv i daje uvijek priliku: „Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.“ No, ova Božja strpljivost i milosrđe ne znači ravnodušnost i slijepu slabost. Uroditi: to je ono što Isus očekuje od onih koji ga slijede i koji ga zovu Gospodinom. On traži plod našeg života.

Svaka biljka donosi njoj sasvim specifičan, vlastiti rod. Tako je i plod koji traži Gospodin od našeg života uvijek sasvim individualan, posve osoban, nije ga moguće ni kopirati, ni delegirati, a niti prenijeti na nekoga drugoga. Od svakoga traži valjani plod. Prisjetimo se njegovih riječi na drugom mjestu: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. Što me zovete `Gospodine, Gospodine!`, a ne činite što zapovijedam?“ (Lk 6,43-46). 

Gospodin nas neprestano poziva da mu se vratimo

Dajući ovu prispodobu o neplodnoj smokvi, Isus pokazuje razumijevanje prema onome koji nije još dao plod svoje vjere. No, istovremeno ističe hitnost za davanje ploda. Budućnost je vrlo blizu kada će smokva bez ploda biti posječena. Mogli bismo dodati ovoj prispodobi ono što kaže sveti Pavao u vezi događaja iz Izlaska: „Sve se to, kao pralik, događalo njima, a napisano je za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ 

Svatko je, dakle, pozvan odvratiti se od svojih grijeha i vratiti se Bogu, Osloboditelju! Bogu čije ime nam je dano u prvom čitanju: „Ja sam koji jesam“. Drugim riječima, trajno Prisutni Bog. Milosrdni, Strpljiv, Osloboditelj! 

Tijekom korizme nas Gospodin neprestano poziva da mu se vratimo. Vidi našu bijedu, naš grijeh i želi nas osloboditi. Sakrament pomirenja nam je darovan kako bismo prihvatili tu osloboditeljsku ljubavu. Prispodoba o smokvi je tu da nas podsjeća na to da ima nade, ima druge prilike. Tu nam priliku daje sam Otac. „O, da danas glas mu poslušate: ne budite srca tvrda...!“ 

Da, molimo Te Oče, zapali u nama vatru tvoje ljubavi kako bismo donijeli plodove ljubavi i mira! Amen!