Obilježeni Imenom u koje smo kršteni

Iza nas su dvije svetkovine s kojima je započelo nešto novo, a novo je ono što svi mi volimo posjedovati... Tako smo 1. siječnja proslavili svetkovinu Svete Bogorodice Marije, a 6. siječnja svetkovinu Bogojavljenja. Dva su to dana u našim kalendarima koji nas potiču na donošenje nečega novoga u ovaj svijet u kojem živimo...

Zagledanost u nebo

Blažena Djevica žena je novine, žena s kojom stalno započinje nešto novo. Mudraci s Istoka gledaju u zvijezde i jedna od njih dovodi ih do novorođenog djeteta. I nakon susreta s Novorođenim u njihovim životima dogodila se novina: u svoju zemlju ne vraćaju se više starim putem, već novim. No, i Blažena Djevica, koju prepozanjemo kao i Prijestolje Mudrosti, i Mudraci s Istoka bili su stalno zagledani u nebo, odnosno u ono vječno i neprolazno. S tih istih nebesa danas napokon i čujemo glas: "Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!" Bio je to Očev glas koji se zaorio zemljom u trenutku Isusova krštenja na rijeci Jordanu.

Unijeti nešto novo u svijet

I razmišljajući o Isusovom krštenju, teško se ne prisjetititi dana našega krštenja, dana kada je u našim životima započelo nešto novo, dana kada je započeo naš hod u vjeri... Nažalost, rijetko tko ima tu milost da se sjeća dana svoga krštenja. Za većinu nas bio je to dan kao i svaki drugi, možda smo čak i spavali u trenutku dok nas je svećenik krstio u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Možda su neki od nas plakali ili su pak začuđeno gledali što se to s nama zbiva.

Kako ne bi ostali samo neki puki zapis ili broj u nekoj od matica krštenih, svećenik je na samom početku krštenja roditelje pitao koje će nam ime dati te su se tom prigodom roditelji i kumovi obvezali da će nas odgajati po zakonu Krista i Njegove Crkve. Puno puta su roditelji izgovorili naše ime. Ponekad je to bilo s usklikom i radosno, ponekada možda s plačem, a nekada ljutito. I mi jedno ime izgovaramo toliko puta kroz svoj život: i radosno i u plaču i ljutito... A napokon, u to Ime smo i kršteni. Na sam dan našega krštenja to Ime nije nam značilo baš ništa, a sada to ime svojim tijelom, svojim načinom života, činimo vidljivim i proslavljamo Ga u ovom svijetu kako bi to Ime uvijek bilo na vrhu svjetskih "top-lista!"

I našim krštenjem "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga" započelo je nešto novo i praktički svaki znak križa koji činimo na sebi spomen je na taj dan kako bi i mi u ovaj svijet mogli unijeti nešto novo. Baš zato se i želimo obilježiti tim Imenom. Toliko puta u danu ćemo se prekrižiti "u ime Oca i Sina i Duha Svetoga"... Koliko puta samo otjeramo muhe od sebe, a koliko puta se istinski obilježimo Božjim imenom?

Božje ime vidljivo po našem imenu

Kao što uvijek i svugdje nosimo sa sobom i svoje ime, tako nosimo sa sobom i ime Oca i Sina i Duha Svetoga: u to Ime započeli smo dan, novi radni tjedan, s tim Imenom smo ušli i izaći ćemo iz crkve, s tim Imenom započeli smo i završit ćemo svetu misu, u to Ime znamenovali smo se prije navještaja Evanđelja, u to Ime započet ćemo nedjeljni ručak i na kraju dana, ponovno ćemo svoj dan završiti kao što smo ga i započeli u to isto Ime. 

Stoga, gledajmo da Božje ime bude vidljivo upravo po našem imenu što smo ga dobili na krštenju jer na kraju svega Gospodin će upravo gledati koliko je Njegovo ime bilo vidljivo po našem imenu. I kao što ćemo to učiniti i na kraju homilije, spomenimo se svakog dana ispočetka svoga krštenja, odrecimo se grijeha i ispovjedimo vjeru u Krista Isusa, vjeru Crkve u kojoj smo i kršteni. Samo tada moći ćemo u ovaj svijet, u svoju sredinu gdje živimo, radimo ili učimo, donositi nešto novo. Prosvijetljeni Kristovim svjetlom, "živimo kao djeca svjetla, ustrajmo u vjeri da sa svima svetima u nebeskom dvoru možemo poći u susret Gospodinu kada dođe".