U školi pustinje i posta

Uroni u Božju prisutnost, u molitvu i stavi mu svoje srce i duh na raspolaganje – gdje te On želi voditi ovih dana, danas... Uživi se, primijeni na sebe.

Uranjam u krajeve Svete zemlje i preda mnom se otvaraju slike Isusova krštenja i silaska Duha Svetoga na Krista... Mnoštvo ljudi... što govore? Što odražavaju njihova lica? Zadovoljstvo... čuđenje... radost... sumnju... znatiželju...? Čujem i vidim svašta - vraćam se na tren u sadašnjost: kao i danas, ništa posebno drugačije, čovjek ima svoju priču, svoj komentar, objašnjenje, racionaliziranje ili banaliziranje, a neki se spuštaju u dubinu i daju u poniznosti da im zahvatiš biće.

Sabirem se nanovo i odlučujem usredotočiti na tebe Kriste, vodi me ti!

Mnoštvo se s rijeke Jordana razilazi, već je pomalo mrak, večer je, skoro će i noć... gledam, tražim pogledom, gdje je Isus nestao, samo na tren sam se zamislio i izgubio iz vida (kako tipično za čovjeka). Guram ljude oko sebe, okrećem se, poskakujem na prstima... nemoj mi sada pobjeći, Isuse, taman sam učvrstio želju i namjeru da te slijedim kud god pošao – pa kamo ću drugdje?! Srećom vedro nebo, puno zvijezda, valjda će mi se posrećiti. U gužvi netko me slučajno pogurne – okrenuh pogled na Sjever, na nebu zvijezda, bit će Sjevernjača, čovjek sam, polako se povlačim, polukradom, ne osvrćući se... Potaknut ne znam čime krenuh za njim, ubrzah korak da ga sustignem.

„Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom... Tih dana nije ništa jeo...“ (usp. Lk 4,1-2).

Već smo poodmakli od Jordana, noć je već zapala, stigoh Isusa. Sami on i ja.

Isus stane i okrenu se „Hej, slijediš me?“
„Pa da, htio bih s tobom, smijem li... ne smetam?“ uzvratim.
„Hehehe, ne smetaš, prijatelju, ali ako hoćeš ovaj dio ići sa mnom, moraš se držati dvaju pravila“, kaže Isus.
„Može, samo reci!“, odgovorim.
„Pustinja – samoća/šutnja, i post. A možda i preporuka, da stojimo malo dalje jedan od drugoga, prostor duhovnog disanja i slobode. Što kažeš?“, upita Isus.
„Zvuči izazovno, pristajem!“, kažem. Ispuni me tada Mir i Milina. Isus mi pruži ruku i potapša po ramenu, desnom. Krenusmo svatko sam, a ipak zajedno.

Osjetih pijesak u sandalama, hladnoću pustinje. Trnci, stezanje, nađoh mjesto za noćenje i smirih se. Potpuna tišina: nema buke, vreve, glasova, glazbe, blještavih svjetala, svjetlucavih izloga, dima, parfema, televizijskih slika, interneta, "fejsa", mobitela... jel' ima nešto što trebam vidjeti večeras, neki mail za odgovoriti, nekome se javiti još sada, neku poruku još... ne, ne, ne... ništa, samo ti, pijesak, zvjezdano nebo i glas u tebi... Gorljivost osjećam, polako se širi mojim tijelom i dušom, zahvaća me i dajem se zahvatiti, prepuštam se... Pohodiš me, Gospodine, to je tvoj Duh Sveti, to je on, prepoznajem ga, da, prepoznajem ga. Obuzima me sigurnost. Oko mene se otvara veliko platno, druga dimenzija, 360 stupnjeva, počinje se vrtjeti film mog života, tjelesnog i duhovnog. Što vidim? Događaji... Susreti... Djela... Riječi... Misli... Uspjesi i neuspjesi... Dobra djela i grijesi... Osjećaji... Milosti... Ranjavanja... U svakom trenu si, Gospodine, bio prisutan. Sada pred tobom sav sam i sa svime svojim prisutan. Budi Gospodar svega.

Ovo je pravi susret, počinje se ostvarivati drugo pravilo, počinjem osjećati glad i žeđ... ali ne onu tjelesnu, to je to, to je ta novost... postaje mi jasno, ovdje u Tvojoj prisutnosti koliko sam gladan i žedan tvoje prisutnosti, ljubavi, radosti, blagoslova, milosti, darivanja... i čega sve ne. Oslobađanje doživljavam, kroz ovaj post u tvojoj prisutnosti doživljavam oslobađanje od svake navezanosti (ona prva pitanja koja su navrla čim se smjestih u pustinji), svakog okova, slabosti, rane... za život – post kao preduskrsnuće za sadašnji život!

To je pustinja toliko vrijedna i potrebna; to je post, pravo oslobađanje; to je korizma, obnova života s Tobom; to je život koji želim. Ostajem tu, Gospodine, u pustinji, u postu - osposobi me za život, prepuštam ti se!