Živjeti Uskrs u svakodnevnim brigama

Živjeti Veliki petak - Kristovu Muku u svom konkretnom životu prilično je "lagano": suosjećam s Kristom u svojim mukama, kroz svoje neuspjehe, kad se osjećam iznevjeren i ranjen. To su milosni trenuci kada mogu sudjelovati u nošenju Kristova Križa. Ali kako u svom konkretnom životu živjeti, ne samo križ Velikog petka, već i jutro nedjelje Uskrsnuća Kristova?

Vjerujem li?

Najprije je potrebno odgovoriti na pitanje: koliko ja uopće vjerujem u Njegovu uskrsnu pobjedu? U kojoj mjeri uvjerenje da je smrt pobijeđena nosi moj život? Mogu li se sa svetim Pavlom "od srca rugati" smrti: “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55) Znam li se s tim stavom suočiti i proživljavati svoje vrlo konkretne neuspjehe, pustinje, trenutke beznađa, smrti - fizičke, psihičke, duhovne smrti?
Je li Krist svojim uskrsnućem potpuno pobijedio u meni strah? Traje li u nekom dijelu mog života još uvijek Veliki petak? Koje dimenzije mog života nisu još uskrsle s Kristom? Tko ili što vlada tim predjelima moje osobnosti?

Predanje mijenja život

Zato što vjerujem da je smrt trijumfalno pobijeđena, pozvan sam tu vjeru svakodnevno i živjeti! Možda ponajprije kroz stav povjerenja prema Gospodinu. Da živim svoj život u predanju Njegovoj Milosti!
To predanje neće čarolijom učiniti da u mom životu više nema neuspjeha ili rana. I nadalje ću živjeti svoj život ispunjen usponima i padovima. Razlika je u proživljavanju tih padova! Razlika je - nosi li me kroz te moje pustinje beznađe i strah ili vjera da Onaj koji je umro - sada živi! Da On živi sa mnom! Svaki trenutak mog života!
To predanje unosi u moju dušu mir. To predanje daje mi slobodu. To predanje mijenja moj život.