Kraljevstvo Božje je u čovjeku

Drage sestre, draga braćo!
Prošlo je malo više od mjesec dana od početka građanske godine. Čitajući, slušajući ili gledajući vijesti koje pune stranice novina, internetskih portala ili pak televizijskih ekrana i radijskih etera kroz tih mjesec dana, čovjek se iz dana u dan pita kuda to ovaj svijet ide: toliko toga oko nas ima što nas ne čini sretnima i u cijeloj toj priči čovjek se pita o smislu svoga postojanja i o smislu svojega života, o smislu svoje službe koju mu je Gospodin namijenio. Ne nađe li čovjek odgovore na ova pitanja, prepušta se očaju i razočaranju i ulazi u stanje nezadovoljstva koje za čovjeka može biti pogubno.

Kada unutar nas sve gori – On donosi osvježenje

Jadan je onaj čovjek koji nije ni sa čime zadovoljan. Faza je to u životu u kojoj se osjećamo isto onako kako se osjećamo i kada imamo povišenu tjelesnu temperaturu: niti što čitamo niti slušamo niti gledamo. I kada danas slušamo o temperaturi Petrove punice vrlo dobro znamo kako se onda osjećala. Sve nam se čini tako opterećujućim. I još kada sve to prati osjećaj da više ne znamo kada nam je hladno ili vruće – stanje postaje još gore. Ali koliko nam god bilo „kritično“ s povišenom tjelesnom temperaturom, ipak je ona jedna jako dobra stvar u čovjekovom organizmu jer je ona gotovo uvijek znak da s organizmom nešto nije u redu. Tada tražimo liječničku pomoć. No, Petrovu punicu posjetio je jedan poznati liječnik kojem su mislili reći: „Liječniče, izliječi samoga sebe!“ (Lk 4, 23) I taj liječnik u naše živote ulazi kada mu se najmanje nadamo. Voli iznenaditi. I to u vrijeme kada mislimo da je sve izgubljeno, kada unutar nas sve gori. Tada On u naše živote, u vrijeme povišene temperature, unosi toliko žuđeno osvježenje. Bitno ga je samo primiti u svoju kuću. Dalje nam On pomaže.

I baš po primjeru tog nebeskog Liječnika i „[...] mi svi želimo pomoći jedni drugima, ljudi su takvi. Mi svi želimo živjeti jedni pored drugih u sreći, a ne jedni pored drugih u nesreći. Mi ne želimo mrziti i prezirati jedni druge. U ovom svijetu ima mjesta za svakoga [...] Način života može biti slobodan i lijep. Ali mi smo se izgubili na putu. Pohlepa [...] je zabarikadirala svijet mržnjom, kao guske u maglu, mi smo zakoračili u bijede i krvoprolića. Razvili smo brzinu, ali smo se zatvorili u sebe [...] Mi previše razmišljamo, a osjećamo premalo: više od strojeva trebamo čovječanstvo; više od domišljatosti trebamo dobrotu i nježnost. Bez ovih kvaliteta, život će biti nasilan i svi će biti izgubljeni. U sedamnaestom poglavlju evanđelja po Luki zapisano je: „Kraljevstvo Božje je u čovjeku“. Ne jedan čovjek, niti je skupina muškaraca, nego u svim ljudima, u vama, ljudi. Vi ljudi imate moć da stvorite život slobodan i lijep, kako bi ovaj život bio prekrasna avantura“ – dijelovi su govora kojeg je izrekao u jednom svom filmu Charlie Chaplin. Govor je to koji je od strane mnogih bio proglašen najboljim govorom ikada. A ironija je da je upravo taj govor izrekao čovjek koji je bio zvijezda nijemoga filma.

Ljudi su gladni Radosne vijesti

Možda ni čovjek vjernik u ovom svijetu nije daleko od nijemoga filma. Toliko puta pred tolikim stvarima ostajemo u šutnji. Nema vjerojatno gore stvari u životu kada ostanemo u šutnji jedni pred drugima. Čovjek je biće dijaloga i traži. A u tome smo mi vjernici pozvani učiniti prvi korak. Nismo pozvani čekati i sjediti neka bolja vremena. Kakva će vremena biti ovisi ne o nama ljudima, nego o svakome od nas. A Kraljevstvo Božje je u svakome od nas – to je Evanđelje koje smo poslani naviještati svima. A „jao meni ako evanđelja ne navješćujem“ – jer „što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je“. To isto Božje kraljevstvo, to isto Evanđelje navješćivao je i Isus. Ljudi su te vijesti – Radosne vijesti bili gladni kao i mi danas. Čekamo da nam netko uputi lijepu riječ i izliječi nas od neke naše ognjice koja nas opterećuje.

Nakon svete mise svaki će poći u svoj dom. Kroz sljedeći tjedan svaki će se uputiti na neko svoje radno mjesto i tamo, u tim mjestima pozvan je navještati Evanđelje. Ljudi traže Gospodina. Tko će im Ga donijeti ako ne oni koji svake nedjelje ili dana slave svetu misu? Ne treba raditi nikakve spektakle, niti se penjati na povišena mjesta i vikati. Počnimo od malih djela ljubavi i znakova pažnje: lijepa riječ, pružena ruka, nasmijano lice. Nije teško. Jer „sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“ Amen.