Djelotvorna ljubav ili jedina prava ljubav

Naše današnje razmatranje inspirirano je riječima sv. Ivana Zlatoustog i životom svete Elizabete Ugarske čiji spomendan danas slavimo. Ivan Zlatousti jednom je rekao: Uzalud je postiti i ne imati krova nad glavom, posipati se pepelom i plakati bez prestanka. Ako to nikome drugome ne koristi, nisi učinio ništa. Doista, ljubav prema Bogu i čovjeku ne može biti besposlena, ne može biti tek simbolična, ona mora biti stvarna. Inače to nije ljubav, nego privid koji nas može krivo uvjeriti da ljubimo, a zapravo smo miljama daleko od onoga što ljubav jest. Ljubav je stvarna i konkretna ili je nema.

Danas slavimo blagdan jedne uistinu konkretne osobe, sv. Elizabete Ugarske. Iako je živjela davno, njezin primjer i dalje oduševljava. Rođena je 1207. godine u Ugarskoj. Bila je kćerka ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II, a prema tadašnjim običajima udala se veoma rano, s 14 godina, i to prema unaprijed dogovorenom braku. Ipak, njezin brak bio je sretan, a sama Elizabeta svjedoči: Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju. Nažalost, njezin muž umire rano, a Elizabeta u dobi od 20 godina ostaje sama s troje djece. Postavši udovica i nezaštićena, ubrzo je protjerana s dvorca, a djeca su joj oduzeta. Ona se njima u prilog odrekla svoje baštine.

Iako je opravdano mogla očajavati zbog svih bolnih životnih situacija, ona se ne predaje, nego se kao franjevačka trećoredica potpuno stavlja u službu siromašnih i bolesnih. Izgradila je svratište u kojemu je prihvaćala velik broj bolesnih i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga pokojnoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Čak je za svoje siromahe bila spremna prositi pomoć. Imala je običaj da dva puta dnevno, jutrom i navečer, osobno obiđe bolesnike, a osobno se brinula za one među njima koji su bili u najgorem stanju. Takvom služenju ostala je vjerna sve do smrti o čemu svjedoči njezina posljednja želja izrečena duhovniku za vrijeme ispovijedi. Zamolila ga je da čitavo imanje s pokućstvom razdijeli najpotrebnijima jer sve ono što je odavno posjedovala ionako je pripadalo siromasima.

Sjetimo se danas, dragi prijatelji, svih suvremenih Elizabeta koje rade u bolnicama, sirotištima, staračkim domovima i karitativnim ustanovama. Plemenitih duša koje dobrovoljno pomažu siromasima, starcima, bolesnicima i osamljenima. One nam pokazuju kako je ljubav konkretna i ne trpi lijenost. Ljubav vidi potrebu i na nju odgovara žurno i brižno. Neka nam danas pomogne zagovor sv. Elizabete Ugarske kako bismo ljubili konkretno i stvarno.