Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu

Drage sestre, draga braćo!
Kao što je i prije dvije tisuće godina započelo, tako i večeras započinjemo večerom. I to ne bilo kakvom: pozvani smo na gozbu Jaganjčevu. Ako nas netko negdje poziva, znači da s nama i računa da dođemo. Taj koji nas poziva na večeru ima želju da s njim i nešto podijelimo... Koliko nam samo teško bude kada s nekim računamo da dođe, a on se ne pojavi. Jer imamo li poziv, onda je na nama da se na taj poziv i odazovemo. „Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu“ (usp. Rimski misal).

Večeras smo među onima kojima može i je blago, jer smo ponovno okupljeni oko Božje riječi, oko Gospodinova oltara. „Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam: mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli!“ (Lk, 10, 23-24). Da, blago nama što večeras, kao i svakoga dana, svoj pogled možemo uprijeti u najdragocjenije blago naše vjere. I ne samo to. To blago pozvani smo i kušati, blagovati ga. To blago nije nam nepoznanica jer to Blago ima svoje ime – Euharistija.

Razumijemo li što nam je Gospodin učinio?

Na današnji dan spominjemo se ustanove upravo tog sakramenta: „Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor). No, osim njega, spominjemo se ustanove još jednoga: sakramenta svetoga reda. I taj sakrament, kao i svaki drugi, neraskidivo je povezan s euharistijom. Piše nam sveti Župnik arški (sv. Ivan Maria Vianney): „Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa... „O kako je svećenik velik!... Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi, a naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…" Objašnjavajući svojih vjernicima važnost sakramenta govorio je: "Bez sakramenta Reda, ne bismo imali Gospodina“ (iz Pisma pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine [2009.]). A ne imati Gospodina, teško je to, čak i nemoguće zamisliti. Koliko smo samo puta u nekoj crkvi savili koljena i prepustili se Gospodinu jer smo znali da nas čuje i razumije najbolje od svih. Baš kada smo bježali u životu od svega i svakoga uvijek smo ovdje pred njim našli utjehu. I koliko god ljudi jedne druge ostavljali i prekidali razne odnose, ovdje čujemo: „tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15). I to vidljivo otajstvo Gospodinove ljubavi ovdje obnavljamo svakoga dana, ali ne samo ovdje na ovome mjestu, već i u svakodnevnim prilikama svojega života: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,15). Razumijemo li što nam je Gospodin učinio?

Činom pranja nogu, po židovskom shvaćanju, Gospodin čini ono što je nekada činio najniži sluga. U učenicima ovaj čin stvara sablazan - kao i križ. Ono što židovski učitelj svojim učenicima ne bi nikada učinio, baš to Isus čini. Želi u njima ispraviti krivu sliku koju imaju o Mesiji i da prihvate sliku istinitog Mesije, kojeg su proroci navijestili i kojeg prva Crkva na svojim sastancima slavi: "On (Isus), trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge...“ (Fil 2, 6s) jer „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28). Isus nam je dao primjer. Iza svake svete mise pozvani smo činiti sve ono i samo ono kako nas Isus uči: služiti u ljubavi. Amen.