Koje li radosti! Sveti smo!

Idući kroz život puno stvari želimo na poseban način obilježiti, poput slavlja imendana ili rođendana ili pak obljetnice braka ili svećeničkog ređenja. Danas u Crkvi slavimo obljetnicu posvete Lateranske bazilike. Iako nam je Lateranska bazilika daleko, možda se i pitamo što uopće mi ovdje u Hrvatskoj imamo s tom bazilikom. No, svako slavlje posvete koje od rimskih bazilika znak je našega jedinstva s Petrovom stolicom, s Papom, a onda preko toga i znak jedinstva sa cijelom Crkvom. Napokon, i u samom Vjerovanju ispovijedamo da vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Ona nije samo Crkva u našoj zajednici, već je ta Crkva raspršena po cijelome svijetu jer Crkvu kao zajednicu ne tvori zgrada koja se zove crkvom, već ljudi koji su živo kamenje i koji se, kao takvi, stalno ugrađuju u nebeski Jeruzalem (usp. Zborna molitva).

Svaka crkva je podsjetnik Gospodinove blizine

Čovjek vjernik bez Boga ne može. Bez Boga gubi svoj identitet, svoju bit. Boli nas u životu činjenica kada nas napusti netko tko nam je bio drag, ali čovjeka još više boli kada ima osjećaj da ga je i sam Bog „napustio“. „Nije dobro da čovjek bude sam“ – ustvrdio je Gospodin već na prvim stranicama Svetoga pisma (usp. Post 2,18). I čovjek ne želi biti sam, uvijek mu je potrebna nečija blizina. Naime, i u njegovoj naravi je da ljubi i da bude ljubljen. A za to mu je uvijek potrebna osoba drugoga. Uzor te ljubavi vjernik uvijek promatra u Gospodinu kojeg želimo imati i osjetiti u svojoj blizini. Stoga nam je i svaka izgrađena crkva podsjetnik Gospodinove blizine u našoj zajednici te svaku crkvu i posvećujemo kako bi taj prostor bio znak susreta, zajedništva i poziva na molitvu, znak višnjeg Jeruzalema (usp. Popričesna molitva). Crkva je mjesto u kojem smo svoj život krštenjem započeli, ali i u kojem ćemo se ponovno naći kada se „preselimo u Domovinu gdje smrti više nema i gdje je radost vječna“. No, u crkvi se ne okupljamo samo u tim trenucima. Ona nas prati kroz čitav naš život: svakoga dana zvona nas pozivaju na molitvu, njezin prostor daje nam toliko žuđeni mir, a u njoj se svake nedjelje i svakoga dana okupljamo kako bi slavili Euharistiju i kako bismo doživjeli radost susreta sa Uskrslim.

Duh Božji prebiva u nama!

Pogledamo li unatrag, teško da ćemo moći izbrojati na koliko smo svetih misa bili ili koliko smo crkva posjetili, ali iz prostora crkve, kao posebnog prostora u svakom mjestu, ne izlazimo isti kao što mu u njega i ušli. Koliki će samo danas izaći iz tolikih crkava diljem naše Domovine! Svi ćemo mi danas biti poput potoka koji u ovaj suhi svijet, pun jada i nevolje, donosi život. I to ne bilo kakav život već Život! Jer upravo je ta činjenica u središtu našeg poslanja jer smo „Božja građevina“, „hram Božji“ i „Duh Božji prebiva u nama“. A „hram je Božji svet – a to ste vi“. 

Koje li radosti! Sveti smo! Jesmo li? Svatko će dati različit odgovor na ovo pitanje. Ali živi smo i imamo priliku biti sveti svakoga dana počevši ne od danas, nego od sada. Možda će nam se činiti teškim biti svet jer ćemo puno toga morati preokrenuti u svojim mislima, riječima i djelima. Morat ćemo možda puno toga srušiti da bismo učinili nešto novo kako bi u našem životu zasjao sjaj uskrsnog jutra.

Gospodin nas je izabrao da gradimo Njegov dom

Svaka promjena na bolje u čovjeku počinje molitvom. I sam Gospodin poziva nas da bez prestanka molimo jer Njegov dom nije dom u kojem trgujemo, već je to dom molitve za sve narode. „Ti si izabrao ovaj Dom da se posveti tvom Imenu, da tvome narodu bude kuća molitve i prošnje“ (1 Mak 7,37). Molitva nam daje snagu da svjedočimo, da iznutra i izvana budemo jaki kako bismo i drugim preplašenim srcima mogli reći: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, on sam hita da nas spasi!“ Sljepačke će oči progledati, uši će se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati k'o jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat' jezero, a tlo žedno - izvori. (...) Doći će u Sion kličuć' od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci“ (usp. Iz 35, 4-10). Tako živi i svjedoči Crkva! Gospodin nas je izabrao da gradimo Njegov dom ovdje na zemlji. Gradimo i mi i izgrađujmo ovaj svijet i Crkvu da jednom uđemo u boravište Gospodinove slave (usp. Popričena molitva)! Amen.