Ne budimo zabrinuti ni za što!

U svojoj prispodobi, ili bolje rečeno, alegoriji upućenoj glavarima svećeničkim i starješinama narodnim, Isus opisuje svog Oca kao domaćina vinograda. Kod Mateja kao i kod Marka i Luke ovaj tekst se nalazi nakon triju navještaja Kristove muke, odnosno nakon slavnog ulaska u Jeruzalem. Prvi kršćani su dakle (pa i mi danas) trebali imati pred očima istinu o Božjem naumu za čovječanstvo. Bitno je znati da taj Božji naum i povijest Božjeg naroda kulminiraju u osobi i poslanju Jedinorođenoga Sina. Za razliku od Luke, Matej i Marko su istaknuli veliku brigu koju je domaćin uložio oko vinograda. “Ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu.” Da, koje li brige! On je toliko siguran u njegovu plodnost da je iskopao tijesak. A što se onda dogodilo?
   
Slušajući Isusa kako predstavlja domaćina i njegov projekt, možemo shvatiti da njegovi slušatelji – koji su itekako naviknuti na Sveto Pismo – nisu mogli zaboraviti na tekst proroka Izaije (usp. Iz 5) koji nam nudi današanja liturgija u prvom čitanju: “Zapjevat ću svojemu dragome pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd na brežuljku rodnome.” Zatim izvješće o pažnji koju dragi posvećuje svome vinogradu: “Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu”. Zato nije nikakvo čudo da je ovdje istaknuto kako se dragi nada plodu. No, slijedi pitanje: Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio? Jer unatoč svemu tome, vinograd izrodi vinjagu, a ne grožđe.

Domaćin se usprkos teškoća ne predaje

Vratimo se malo na Isusovu prospodobu i poslušajmo kako je on ispričao intervenciju slugu domaćina kod vinogradara u “vrijeme plodova”. Tko su zapravo ti vinogradari kojima je domaćin povjerio brigu oko svoga vinograda i tko su sluge koje šalje po urod? Prispodoba nam kaže da je domaćin uzeo te vinogradare u svoju službu, ukazujući im povjerenje. Računao je na njih, na njihovu sposobnost, ali I poštenje da će u pravi trenutak dati urod. Je li Isus tada mislio na svećenike, farizeje, duhovne vođe tog vremena? Ovdje nema dvojbe jer na kraju izvještaja stoji ovako: “kad glavari svećenički i farizeji čuše njegove prispodobe, razumješe da na njih cilja” (Mt 21,45). Zar su ti vinogradari zaboravili da nisu vlasnici vinograda, nego obični upravitelji? A tko su sluge koje je domaćin poslao u svoj vinograd? Čini se da Isus misli na proroke koje je Otac poslao u vinograd kako bi upozorili da Bog očekuje plodove tog vinograda i da njemu pripadaju plodovi. Ono na što prispodoba hitno ukazuje jest činjenica da su vinogradari bili vrlo strogi i nepravedni prema slugama: “jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše.” No, domaćin se ne predaje. Nema predaje! “I opet posla druge sluge, više njih nego prije”, no zadesila ih je ista sudbina kao i  prethodnike. Ni tu nema predaje! On ima još zadnju kartu: odluči poslati sina svoga s uvjerenjem: “Poštovat će mog sina.” Vinogradari imaju sasvim drugu i drugačiju perspektivu. Sin je baštinik: treba ga ubiti. “I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.”

Kraj od kojega sve zapravo počinje

Isus je ovom prispodobom ocrtao kroz jedan dirljiv simbol povijest Izraela i vrhunac te povijesti koji se zove Isus. Ono što se čini posljednom točkom te povijesti javlja se kao početak nove povijesti, rođenje novog naroda, zaglavni kamen nove zgrade, Gospodnje djelo, čudo u očima našim! Riječ je o kraju odakle sve zapravo počinje. Današnja liturgija nas nadahnuto i dalje vodi nudeći nam psalam 80:
Ti prenese čokot iz Egipta,
pogane istjera, a njega zasadi…
Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi,
obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje…

Jedan domaćin, vinogradari kojima domaćin povjeri brigu za urod, mnoge sluge koje šalje po urod u pravo vrijeme, Sin baštinik, kamen zaglavni nove Božje kuće…

Više puta I na više načina sam pročitao ovaj odlomak, bezbroj puta sam pjevao u raznim prigodama: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni, jer taj redak koji navodi Matej kao i Marko i Luka, pripada velikom psalmu zahvale Gospodinu (Ps 118, 22-23) i korišten je kao obred za blagdan sjenica. Taj 22. redak tako dobro ističe uskrsno otajstvo, da nije čudno što ga se moli svake nedjelje ili za jutarnju molitvu časolova ili za srednji čas. Ovaj i slijedeći redak pravi su biseri za židovsko-kršćansku tradiciju. Kratko nas vraća na proroštvo Izaije (Iz 28,16), ističe da će arhitekt novog Jeruzalema uspostaviti pravdu i pravicu i biti temelj tog grada te onaj koji se njemu utječe nikad neće posrnuti.

Molimo za vrijedne sluge koji su zarobljeni!

Ova prispodoba govori o povijesti koja je doživjela vrhunac u smrti i uskrsnuću Isusovom, ali dolazi nam da probudi u nama novi život. U trenutku kada nam liturgija nudi ovaj tekst, dobro znamo da ima mnogih slugu Kristovih koji su zarobljeni, ubijeni, mučeni. Tko su ti suvremeni vinogradari-mučitelji? Koji je njihov konačni cilj? Domaćin vinograda dobro zna odgovor. Naše je samo da molimo za te vrijedne sluge i da ustrajemo na putu nasljednovanja Baštinika.

Kao što nam poručuje danas sveti Pavao, “ne budimo zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujmo svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca naša i naše misli u Kristu Isusu.”
Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!