Donosite plod dostojan obraćenja!

U Došašću kao pripravnom vremenu za proslavu svetkovine rođenja Spasitelja našega Isusa Krista, naš neizostavni pratilac jest Ivan Krstitelj. Njegova pojava i osobnost izražavaju ozbiljnost i vjerodostojnost poziva na obraćenje. Živio je, dakle, u pustinji, u samoći. Odjeća gruba, glas oštar, jelovnik da Bog sačuva – skakavci i divlji med. Nikome se nije klanjao, ni za kime nije trčao. Imao je svoj ja, a svoju zadaću je provodio dosljedno. Ali ipak je privlačio ljude kao magnet. Dolazili su k njemu ispovijedajući svoje grijehe. Nitko mu se nije mogao oduprijeti. Zašto?

Zato jer je govorio javno, iskreno i otvoreno, svim silama ne štedeći samoga sebe, a niti druge, oštrim, ali istinskim riječima. Živio je Božji nauk, Božje riječi bez uljepšavanja, razvodnjavanja i kompromisa, izravno u oči kako govore karakterni i konkretni ljudi. Ivan je propovijedao u judejskoj pustinji: „Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!“ (Mt 3,2). On je onaj prodoran i uznemirujući glas iz pustinje koji nas budi iz sna, iz letargije, pospanosti i uobičajnosti našega života.

Gledati srcem - to je Ivanova želja

Većina nas nema iskustvo pustinje, ali možemo si predočiti jednu drugu sliku. To je slika pustinje koju nam priča pisac Antoine de Saint-Exupéry u knjizi Mali princ, gdje se on susreće s njime usred Sahare. No, Mali princ nije ni umoran ni ustrašen pustinjom. Njegov je jedini cilj vidjeti stvari, ljude i životinje onakve kakve jesu. Pisac uz njega otkriva što je važno u životu. Pustinja je stvorena za tako nešto. U pustinji se nema što očima vidjeti jer kako kaže Mali princ, ono važno sakriveno je očima, ono važno vidi se srcem.

Gledati srcem! To je Ivanova želja. Zbog toga je važno razumijeti njegovu oštrinu. Ivanov glas i njegova pojava ne mogu ostaviti nikoga ravnodušnim jer on je glas u ime Jačega koji dolazi u Ime Gospodnje. Živimo u vremenu krize morala čovjeka. Temeljnom izvoru svih kriza. Crkva mora zlo nazivati zlom, grijeh označavati grijehom, bez obzira hoće li je zbog toga napadati u medijima, hoće li joj pljeskati ili je prozivati. Crkva ima zadaću govoriti riječi Božje, braniti istinu. A Crkva - to smo svi mi biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, vjernici laici, bez obzira na dob. Upravo smo mi ti koji su dužni biti Božji glasnici u svijetu i svjedoci Božje istine, ljudima kojima smo poslani da ih upućujemo na istinu i ljubav u osobi Isusa Krista, Radosne vijesti, koja se utjelovila zbog beskrajne ljubavi prema svakom čovjeku.

Čisto srce ne može glumiti

Zanimljivo je da se Ivan žestoko i hrabro usmjerio upozorenjem pa čak i teškim riječima na vjersku elitu onoga vremena u izraelskom narodu – farizeje i saduceje. Govorio im je istinu o njima samima. Nije slučajno. S njima se i sam Mesija, Krist, Gospodin često suočavao jer su ljude opterećivali onime što nisu sami prstom maknuli i zakonima koji su više zarobljavali nego oslobađali. Bili su daleko od Božjeg zakona i nauma. Zato ih poziva na obraćenje - da prihvate novost spasenja. Novost koju naviješta Ivan, a ostvaruje Krist jest istina i ljubav, a za to je potrebno srce, savjest, poniznost, snaga i hrabrosti, a ne farizejsko licemjerje.

Ivanova poruka u našemu vremenu došašća jednaka je onoj koju je davno uputio: „Donosite plod dostojan obraćenja!“ (Mt 3,8). Bogu se ne može glumiti jer brzo se pročita lijepa maska. Kršćanski život nije gluma! Čisto srce ne može glumiti, a blaženi čista srca će Boga gledati. Boga pak gledati i još više osluškivati jest nastojati unatoč našim slabostima i grijesima tražiti kraljevstvo nebesko, volju Božju, a to znači živjeti i svjedočiti istinu i ljubav. Zato u ovome vremenu ne bojimo se pustinje, a još manje Ivanovoga oštrog glasa upozorenja i poziva na obraćenje jer ako nas je probudio na dobrom smo putu življenja evanđelja. I još nešto, iako se tako ne čini, ali Ivan nam poručuje: glavu gore, ima nade i vjere u ljubav jer to je bit naše vjere.